Biciklistički dnevnik

David Byrne na dva kotača

Poznati glazbenik, dizajner, fotograf, režiser i pisac - svestrani umjetnik snažne karizme - još u razdoblju Talking Headsa 1980-ih izabrao je bicikl kao svoje glavno prijevozno sredstvo u New Yorku, a nakon što je prije dva desetljeća otkrio sklopivi bicikl, nosi ga sa sobom i na turneje. Nakon što je počeo pedalirati New Yorkom, otkrio je da mu bicikl pruža slobodu, daje energiju, omogućava mu da jednostavnije obavlja poslove tijekom dana, pa čak i brži i lakši obilazak klubova, otvorenja izložbi i sličnih događaja.

Kad je počeo pedalirati i drugim svjetskim velegradovima, shvatio je da je povezaniji sa životom na ulici nego što bi bio da sjedi u automobilu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu. Zanos koji bi osjetio kada bi zrak i ulični život prohujali pokraj njega ponavljao se u svakom gradu i ubrzo je stvorio ovisnost o tom osjećaju. Percepcija brža od hoda, sporija od podzemne, često nešto viša od ljudi, veliki je prozor i uglavnom gleda na gradske krajobraze koji su fizička manifestacija najdubljih misli i vjerovanja ljudi koji žive u njima. U tom smislu vožnja biciklom je poput putovanja psihom čvrsto zbijene skupine ljudi. postalo njegov prozor u svijet. Na svoja putovanja nosio je sklopive bicikle i otkrivao život i ritam gradova i stanovnika vozeći njihovim ulicama. Svoje doživljaje u Berlinu, Istanbulu, Buenos Airesu, Manili, Sydneyu, Londonu, San Franciscu, New Yorku i ostalim američkim gradovima opisao je u ovim dnevnicima.

Najmanje deset godina Byrneovog života za poslovnih putovanja različitim gradovima radi nastupa ili izložbi sabito je u dnevnicima. Kaže da mu vožnja biciklom nekoliko sati na dan omogućava da ostane normalan, pomaže širiti obzore i steći nove spoznaje te da ga ta dva kotača opuštaju. A budući da je aktivnost repetitivna i zaokuplja svjesni um te mu odvlači pozornost, tijekom tog vremena nesvjesni um dobiva priliku rješavati probleme, baš kao što se zakučasti problemi katkad znaju riješiti dok čovjek spava. I tako, dok vozi bicikl razmišlja o glazbi, urbanom planiranju, modi, arhitekturi, kulturalnoj dislociranosti, mentalitetu, globalizaciji, umjetnosti, biciklima u gradu i još mnogo čemu, a sve to začinjeno je njegovom osobitom mješavinom humora, skromnosti i humanosti.