Kako sam postao redovnica

Odlazak s ocem na sladoled imat će daleke i duboke posljedice...

Ako priča Aureliana Buendije, nezaboravnog junaka Sto godina samoće, počinje pred streljačkim vodom, sjećanjem na dan kad ga je otac prvi put odveo da vidi led, za Césara Airu, šestogodišnjeg pripovjedača Airina “autobiografskog” romana, sve počinje u sličnim okolnostima, danom kada mu je otac kupio prvi sladoled. Od te briljantne epizode nadalje dramatični, zavodljivi humor obilježava svaku etapu ove priče o odrastanju: djetinjstvo u malom gradu, iskustvo škole i bolnice, odnos prema jeziku i odnos s majkom, prijateljstvo i izdvojenost, delirij izmišljanja, i vječnu, neprekidnu igru… od leda do sladoleda i nazad. Jer sladoled je otrovan cijanidima, a preživljavanje mladića liječnici su objasnili kao "čudo". No posljedice ove nevjerojatne priče su izolacija i kao sudbina i kao jedini način opstanka svakog od triju članova obitelji: otac koji je u zatvoru zbog ubojstva sladoledara, majka koja s Césareom živi zatočena u svom očaju i neimaštini, i Césare, sapet u svom svijetu razigrane mašte, usamljen, uvjeren u svoju neprimjetnost.

Sve knjige autora nađite na: César Aira

Kao i obično kod Aire, naizgled beznačajni podtekst postaje ono što je doista važno: obmana, fantazija i groteska, strah i krivnja, strava i iluzija, književne reference, nasilje i – u manjoj mjeri (usprkos naslovu) – rodni identitet. – World Literature Today

Kad čitate Airu, možete očekivati bilo što, kao u nekoj priči Ludog Klobučara ili u filmovima Hayaoa Miyazakija. – Álvaro Cortina

Proust je vjerovao da se otkrivanjem misterija djetinjstva i sjećanja može objasniti neobjašnjivo. Aira ide u suprotnom smjeru. Rekreiranjem iskustva neobjašnjivoga on kao da želi pokazati da književnost nije postala tek sterilni, fanta­zmagorični svijet, kako tvrde neki kritičari, nego i dalje vrvi mogućnostima. Samo genij može stvoriti ono očigledno, a Aira – taj idiosinkratski autor bez premca – stvorio je istinsko remek-djelo našega doba. – Boston Review