Kazalište za narod

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu već je gotovo dva stoljeća naša središnja kulturna institucija, lakmus-papir ne samo kulture već i društva i politike. Novo razdoblje za kazalište počinje odmah nakon Drugoga svjetskog rata, 10. svibnja 1945. kada Kazališna trupa narodnog oslobođenja Hrvatske na čelu s prvacima zagrebačkoga HNK-a, koji su se pridružili partizanskoj borbi, kreće u obnovu kazališne djelatnosti.

O ulozi HNK-a u prvom desetljeću po završetku Drugoga svjetskog rata, u vremenu obnove, ali i mnogih prijepora, u doba kulturnoga lutanja od želje da se prati socrealizam sovjetskoga tipa do suvremenoga europskog kazališta. Vrijeme je to zanosa i poleta kada se osnivaju mnogobrojna nova kazališta i kulturne institucije. Doba u kojemu se upravo kroz potrebe HNK-a u Zagrebu otvaraju mnoge umjetničke škole, među njima i Akademija dramske umjetnosti. Kazalište i kulturu općenito obilježile su snažne intendantske osobnosti Ive Tijardovića, Marijana Matkovića i Ferdinanda Nanda Roje, ali i odvajanje od matičnoga kazališta skupine mladih glumaca na čelu s redateljem Brankom Gavellom.
Snježana Banović minuciozno, s mnogo detalja, a istovremeno čitko i pregledno opisuje mijene koje doživljavaju HNK i hrvatsko glumište.Ovo nije samo povijest kazališta od prvih poratnih izvedbi posvećenih revoluciji do senzacionalnoga gostovanja u Londonu 1955., već je prije svega povijest vremena i ljudi u njemu – glumaca, redatelja, političara – koji su stvarali i utemeljili našu suvremenu scenu, a kroz čije se sudbine prelama i naše današnje vrijeme.