Zovem se El Diego
Autobiografija najboljeg nogometaša svih vremena
Vječno pitanje za sve nogometne zaljubljenike je tko je bolji: Pele ili Maradona i vjerovatno nikad neće biti razrješeno, no jedno je nesporno - iako je možde Pele bio veći nogometaš, Maradona je bio i ostao El Pibe d'Oro, Božji sin, genij iz naroda, koji je igrao za narod i sa smješkom bacao u očaj svoje sportske protivnike. No Diegov život bio je ispunjen i drogama, mafijom i ljubavnim aferama, a njegovo je ime i danas kad se sve češće i sve snažnije suprostavlja imperijalnoj politici SAD-a zajedno s lijevim predsjednicima iz Latinske Amerike, ostalo magnetom za široke narodne mase.
Mnogi od sportskih junaka tvrde da su šampioni običnih ljudi, no Maradona je poseban slučaj jer je njegov populizam podcrtan njegovom sudbinom, još od proleterskih korijena u Buenos Airesu, preko Napulja pa sve do Havane danas (Kuba je uistinu savršena za njega jer može ujedno biti i narodni ljubimac i ljubimac predsjednika Fidela Castra). Poseban tip iznimno živopisne autobiografije, profinjene osjećajnosti. Ako se već radi o osjećajima, Maradona na svakoj drugoj stranici isplače rijeke suza, a osobito su dirljive pjesme u prozi što ih je pisao svojoj ženi i obitelji, pogotovo kad znamo da je danas razvedeni da se sasvim udaljio od braće. Ljubav, dakle, nije bila dovoljna da ga zadrži u njegovom svijetu.
Veliki nogometaš Jorge Valdano jednom je rekao važnu stvar o Maradoni: Jadni stari Diego. Toliko smo su mu često govorili da je bog i da je zvijezda, da smo mu zaboravili reći najvažnije – da je čovjek. Ali to još nije kraj: u Italiji su Maradoni običavali reći: Ti amo piu che i miei figli (Volim te više od svoje djece), što nije toliko blasfemično koliko zvuči. Jer sa svim svojim histeričnim ispadima, samouništavajućim potezima i neutaživim hedonizmom, Maradona je bio i ostao El Pibe d’Oro, Božji sin. - Martin Amis
