Živjet ćete u Moskvi!: rukopis u smislu romana

"Memoarski" roman najistaknutijeg predstavnika konceptualizma - moskovske neoavangarde

Memoarski roman - iako izvori upućuju da je Prigov tek djelomično iskoristio motive iz vlastitog života - u kojem oživljava dio povijesti sovjetskog imperija, 1940-ih i 1950-ih godina, epohu Staljina i Hruščova u koju ugrađuje svakodnevicu poslijeratne Moskve i događaje iz djetinjstva i mladosti.

"I jednom je pod okriljem mraka na Crvenom trgu, punom željeza i oklopa, prelazeći iz ruke u ruku, po ramenima generala i maršala prošao otvoreni lijes s ukočenim, mirnim Staljinom, koji nije ispustio ni najmanji zvuk niti je pokazao ikakav vidljiv otpor. Bio je, kao i uvijek, miran i grub. Oni koji su ga nosili i osjećali veliku napetost nekoliko puta su se spotaknuli i uzvrpoljili, zamalo im je opao teret na skliski kamen zamrloga Crvenog trga. Vele da su zamalo svi oni u najnovije vrijeme poumirali na najstrašniji način. Jednome od njih snažna ptica probila je oko sve do posljednje stijenke lubanje. Drugi si je, pijan, iz tko zna kojeg razloga počeo gurati u usta lopticu za tenis od koje se ugušio razjapljenih usta. Treći je, kopajući vrt, iznenada nespretno zamahnuo štihačom, i to tako nezgodno, da si je prerezao vratnu arteriju. U blizini, na nesreću, nikoga nije bilo da mu pomogne ili pozove “hitnu pomoć”. Četvrtom je ušla u uho nekakvo odvratno kukcoliko stvorenje i tamo doslovce sve izjelo. Petoga je u snu ugrizao njegov vlastiti cucak – očito se zabunio u snu. I tako su svi oni skončali. No sam generalissimus sačuvao je mir. Plovio je valovima ravnodušnog oceana."

Za roman je učeni ruski pisac Andrej Sinjavski rekao bi da su odličan odslik "sovjetskog baroka", sjećanja na strašna vremena koje su obilježila dva znamenita povijesna lika (i, tobože, antipoda): krvolok Josif Visarionovič Staljin i petljavac Nikita Hruščov. Dmitrij Prigov oživio je spomenutu epohu prikladnom retorikom "sudnjega dana", apokaliptičnim slikama, ritmom neprestanog ježenja kože i prenapetim živcima autentičnog svjedoka. Njegova je Moskva zgarište civilizacije, potopljen, opožaren, popljuvan i opljačkan zagrobni prostor iz kojega se zbilja svašta može iščitati. Cijela povijest sovjetskog imperija, rekli bismo. Pisac tu figurira prije svega kao biološka činjenica, kao kroničar uključen u tekst (junak, “personaž” i slično), a onda i kao dio natprirodne stihije od tjelesnih izlučevina raznih agregatnih stanja koja megapolis pretvara u biblijsku inačicu "zla na Zemlji". Duhovnu dimenziju ovog hipertrofiranog, gogoljevskog svijeta drži autoritet milicije (otjelovljen u milicionaru Petji) te božanstva Lenjin i Staljin.
Možda su ovo pravi memoari, a možda i nisu. Možda je Prigov pretjerao u dočaravanju zlatnog doba svoje mladosti, što će reći godina prije i poslije povijesnog XX. kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a možda je to ozbiljni tajnopis nečeg kozmičkog, univerzalnog i definitivnog, koji nam se nudi pod šifrom "ponovilo se na današnji dan".