Zaman će svaki trud

Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku

Književnopovijesna studija u kojoj se Plejić Poje usredotočuje na analizu satiričkih pjesničkih tekstova nastalih u Dubrovniku u rasponu od kraja 15. do početka 19. stoljeća, pokazuje kako ova književna vrsta na osobit način svjedoči i o dubrovačkoj književnoj kulturi i o društvenoj klimi ranog novovjekovlja, čiji se sudionici aktivno postavljaju prema zbilji i "pojavama iz stvarnosti".

Ranonovovjekovna satira obrađuje satirička djela dubrovačke književnosti nastala od kraja 15. do početka 19. stoljeća. Riječ je o mahom kraćim pjesničkim sastavcima (u Dubrovniku nema prozne satire!) u kojima se okušao znatan broj ranonovovjekovnih pisaca (Š. Menčetić, D. Ranjina, M. Ranjina, M. Vetranović, M. Kaboga, D. Zlatarić, P. Primović, V. Valović, M. Orbini, A. Kastratović, J. Palmotić, I. Đurđević, M. Bruerević, A. Pauli, A. Gleđević, F. Getaldić Kruhoradić, M. Zlatarić, Đ. Hidža te neki anonimni autori). Premda se autorica u istraživanjima ograničila na ranonovovjekovna satirička djela na hrvatskom jeziku, u radu se pojavljuju i usporedni osvrti na dubrovačku satiru na latinskom (I. Đurđević, B. Đorđić, Đ. Hidža) i talijanskom jeziku (S. Bobaljević, M. Kaboga). Problematizira uobičajeno shvaćanje satire prema kojemu satirički subjekt negativno vrednuje izabrani satirički objekt, koji je u pravilu povezan s društvenim kontekstom, pri čemu tekst u cjelini ima persuazivnu, katkad i didaktičku funkciju. Pritom najprije dovodi u pitanje identifikaciju subjekta satire s autorom satiričkog teksta, zatim ističe fikcijska/literarna obilježja satire i njenu autoreferencijalnost te napokon primjećuje da se satiričkim tekstom ne samo šibaju društveni poroci, nego katkad i promiču i učvršćuju predrasude o drugome.