Zakrpan

Sspoj kronike, memoarske i lijepe književnosti

Toga siječanjskoga jutra 7. siječnja 2015. Parizom i svijetom odjeknula je vijest o terorističkom napadu džihadista na redakciju satiričkog pariškog tjednika Charlie Hebdo. Philippe Lançon sjedi na sastanku s kolegama kada dvojica maskiranih napadača upadaju u zgradu i u nekoliko sekunda izvode nezapamćeno krvoproliće. Propucana lica i teško ranjene čeljusti, ali živog, novinara na bolničkim nosilima iznose s poprišta dok on pogledom posljednji put pozdravlja ubijene kolege. Sedamnaest operacija lica etape su novoga života koji autor nastoji rekonstruirati baš kao i liječnici njegovu čeljust.

U džihadističkom napadu ubjeno je 12, a ranjeno 11 osoba. Među preživjelima je i novinar Lançon kome su napadači raznijeli pola lica. U briljantnoj književnoj obradi vlastite patnje, koja je i trauma cijele Francuske, on dojmljivo ispisuje povratak u život nakon neizreciva iskustva, ne prepuštajući se bijesu ili malodušnosti pred doživljenim užasom već mu se suprotstavlja dubokom humanošću te ljepotom riječi i pripovijedanja zbog čega se ovaj tekst već upisao u vrhunce suvremene književnosti. 

U svojoj literarnoj erudiciji, analitički se osvrće na autore poput Chateaubrianda, Flauberta, Baudelairea i Foucaulta. Radikalno izmješteno iz realiteta izvanjskog svijeta u hermetičnost bolničke sobe, djelo predstavlja ideje kao apstrakcije uobličene u satiru, nikako u nasilje.