Zajednička soba

Roman kojeg je cenzura zabranila, a od pisca napravila književnu zvijezdu

Zamislite zajedničku sobu u kojoj obitavaju "pijanci i idioti" u vremenu u kojem je u Poljskoj "bilo bolje biti vodonoša nego literat": Edward, student medicine na specijalizaciji iz psihijatrije, "erotoman ili štogod takvo"; Mieciek Stukonis, fanatični komunist sa slikom Lenjina u džepu; brat mu Zygmunt, uvijek pijani pjesnik; Djadja, tajanstveni svjetski putnik, osebujni književnik koji obožava apsurd; Józek, student koji na knjizi najčešće spava, i neprijatelj komunista; junak romana Lucjan, sušičavi pripovjedač koji ni jedno djelo ne može dovršiti do kraja, ali o književnoj slavi rado mašta. U ženskoj su pak sobi Teodozja, "lijepa djevojka – karijatida" koja se sprema postati babica; Felicja, prodavačica koja ima "stražnjicu kao kotao"; stara seljanka koja "samo sjedi i nepomično prebire krunicu" – a svi oni pod paskom stanodavke gospođe Stukonis, brižne majke zabrinute za onu dvojicu braće. Sliku zatvorenog svijeta zajedničke sobe dopunjuju redoviti odlasci tih siromašnih studenata i neostvarenih mladih pjesnika u kavane, u kojima svoju nemoć utapaju u golemim količinama alkohola.

Boemska svakodnevica pisaca okupljenih oko časopisa "Kwadryga", kojima je i sam u stvarnom životu pripadao i s kojima je dijelio stambeni prostor. Mladi kvadriganti žive u sumornoj zajedničkoj sobi, u skučenom stanu u Nowiniarskoj ukici, a njihovi dani obilježeni su nezadovoljstvom i međusobnim trvenjem. Mnogim su likovima imena izmijenjena pa je tako mladić po imenu Lucjan Salis zapravo sam Uniłowski. Tu su još njihovi cimeri, posjetitelji, te poljska književna imena tog razdoblja. Zapravo, ovo je roman s ključem: osim jasnih elemenata autobiografije oličenih u tragičnoj sudbini glavnog junaka Lucjana, on odaje mračnu sliku socijalne bijede i (uzaludnih) pokušaja osvajanja književnih pozicija pripadnika pjesničke skupine Kwadryga i prepoznajemo značajna imena varšavske književne scene početkom 1930-ih:  K. I. Gałczyński i J. Tuwim. Portret jedne generacije utopljene u besperspektivnosti i ništavilu – neka vrsta slutnje onoga zla što će tu generaciju zateći samo nekoliko godina poslije. Istodobno to je kanonski tekst poljske književnosti 20. stoljeća, jedan od onih romana koji su utirali put kasnijim generacijama i otvarali poljsku književnost europskim književnim tokovima.

Prvi roman Uniłowskog objavljen 1932. godine, (auto)portret pjesničke skupine cenzura je ocijenila moralnom provokacijom i nakladu konf scirala što je izazvalo skandal i od autora učinilo književnu zvijezdu. Kao svjedočanstvo svoga prekooceanskog putovanja i dvogodišnjeg boravka u Brazilu objavljuje memoare "Žito u džungli" i dnevnik "Morski memoari". Bogato se oženio, dovršio rukopis "Dvadeset godina života", no objavljen je samo prvi svezak jer je ubrzo, u dvadeset osmoj godini života, umro od posljedica preboljene tuberkuloze.