Vrt večenjih magli

Otmjen i nezaboravan roman o ratu, umjetnosti i pamćenju - inalist ovogodišnjeg Man Bookera

Malajski poluotok, 1951. godina. Yun Ling Teoh, jedina preživjela iz japanskog logora za ratne zarobljenike, netom umirovljena sutkinja koja je među ostalima sudila i japanskim ratnim zločincima, traži utjehu među plantažama čaja na džunglom obrubljenom Cameronovom visočju. Ondje otkriva Yugiri, jedini japanski vrt u Malaji, i njegova tvorca, zagonetnog Aritoma, nekadašnjeg vrtlara japanskog cara. Usprkos mržnji prema Japancima, Yun Ling pokušava angažirati Aritoma da napravi vrt u spomen na njezinu sestru, koja je stradala u istom logoru. Aritomo to odbija, ali prihvaća Yun Ling kao naučnicu "dok ne nastupi monsun". A tada će moći sama sebi stvoriti vrt. Dok oko njih bjesni gerilski rat, Yun Ling se sve više zbližava s vrtlarom i njegovom umjetnošću. U ozračju zena rasvjetljavaju se tajne. Vrtlarstvo nije jedino Aritomovo umijeće...

Knjiga koja osvaja tiho, kao pogled na zen vrt, roman koji ljušti slojeve sa srži i onda kad se čini da se više nema što oljuštiti. Njegove su teme i nadilaženje mržnje, hvatanje u koštac s traumatičnom prošlošću i s prolaznošću uopće.

Otmjen i nezaboravan roman o ratu, umjetnosti i pamćenju. - The Independent

Ovaj roman trza mnoge žice: teme su mu ozbiljne, povijesno utemeljenje čvrsto, struktura pomno osmišljena, a staromodna ornamentacija vrijedna poštovanja. - Kapka Kassabova, The Guardian

Aritomo, fascinantan lik, utjelovljenje rječitog misterija ovog romana, nije samo vrtlarski majstor nego i umjetnik, meštar ukiyo-ea, gravura ‘plutajućeg svijeta’, koje su i same izrazi prolazne ljepote i nepostojanosti. - Dominique Browning, The New York Times

Vrt večernjih magli, finalist ovogodišnjeg Man Bookera, ispituje same osnove ljudske prirode pitajući se kako u ratna vremena možemo počinjati tolika zvjerstva, a istovremeno stvarati izvanredna, vizionarska umjetnička djela. (...) Ovom romanu umjetnost je glavna tema, a u njezinoj obradi i sâm postaje umjetničko djelo. - Carolyn See, The Washington Post