Vlak posljednje noći

Amara kreće u potragu za u ratu izgubljenim prijateljem

Godina je 1956. Jedanaest je godina od završetka Drugoga svjetskog rata, ne previše da bi se zaboravio i istodobno sasvim dovoljno da djeca koja su preživjela rat odrastu, da počnu postavljati pitanja i istraživati svoja sjećanja. No srce Europe već je sustigao već drugi, Hladni rat, koji je postavio željeznu zavjesu između Istoka i Zapada…
Te godine Amara, sada već odrasla žena, talijanska novinarka, vlakom kreće na Istok da napravi reportažu o tome kako se uistinu živi na drugoj strani. Osobni joj je pak cilj ući u trag nerazdvojnom prijatelju iz bezbrižnog djetinjstva Emanueleu, čiji je otac židov nekoć bio bogati industrijalac u Firenci. Sve što joj je ostalo od njega pregršt je pisama i bilježnica slučajno pronađena u zidu geta u Lodzu, otkud je židovska obitelj vjerojatno odvedena u strašnu smrt u Auschwitz.
Roman je to u kojem se puno putuje: i prostorno i vremenski. Putuje se podijeljenom Europom: iz Italije do Austrije, Njemačke, Poljske pa do pobunjene Mađarske, ali se i vraća u ratne godine rasnih, vjerskih i političkih progona i provjerava "što je ostalo od Auschwitza".

Roman na prvu djeluje izrazito političkii u avanturi glavne junakinje i u sudbinama preživjelih Židova, bivših nacista i razočaranih komunista idealista s kojima se isprepleće njezin život otkriva osjećaj katastrofe i ponora u koji se urušilo dvadeseto stoljeće, razapeto između dvaju totalitarizama. No to je i fascinantno putovanje riječima koje od prve stranice zaokuplja pozornost čitatelja, tražeći njegovo snažno sudjelovanje tako što ga nuka da oči stalno drži otvorene i da na koncu "gorko" razmisli. Roman  koji podsjeća da prošlost nije uvijek samo nostalgična, da zlo nije jednom zasvagda za nama, no i roman koji ujedno nudi nezadrživu nadu u drukčiji, humaniji svijet.