Velika voda

Klasik suvremene makedonske književnosti

Dvanaestogodiš Lemo ratno je siroče kojega stric i strina više ne mogu uzdržavati pa ga u proljeće 1946. šalju u dom za ratnu siročad. Bivša ustanova za liječenje kriminalaca pretvara se u sklopu nove komunističke države u  posebno edukativno središte s ciljem stvaranja novoga čovjeka, koje svojom organizacijom i postupcima podsjeća na zarobljenički logor. Lemo pripovijeda svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u sirotištu sve do zime 1949. godine, opisuje niz čudesnih događaja koji su obilježili njegovo i odrastanje ostale djece u visokim zidom ograđenom domu.
Povučenome Lemu kao drug u vrsti dodijeljen je neobuzdani mladić, sanjar Isak Kejten, i između njih će se roditi istinsko prijateljstvo. Zatečeni u neprijateljskom i okrutnom ambijentu dječaci kroz rupu u zidu vide (ili ipak samo zamišljaju) veliku vodu, koja postaje simbol njihove jedine nade, metafora želje za slobodom, za bijegom.
Lemu je pripovijedati želja i imperativ, u njegovu se pripovijedanju odražava i put koji je prošao od dječaka kojega su lovili po poljima ne bi li ga strpali u dom do dječaka koji počinje stvarati, postaje piscem, odnosno put učenja riječi, ovladavanja jezikom, i to počev od "prostih" izraza koje ga je naučio djed do osvještavanja što se sve može činiti jezikom, primjerice, kako deklamirati Staljinovu biografiju subverzirajući je.

Klasik suvremene makedonske književnosti, preveden na više svjetskih jezika, među njima francuski, engleski i talijanski, adaptiran je za kazalište, a 2004. dobio je i filmsku adaptaciju.