Uzroci Prvog svjetskog rata: kontroverze i konsenzus

Povijesne analize valja čitati s jasnim razumijevanjem njihova porijekla. Povijest je podložna pristranosti, falsifikaciji i namjernom pogrešnom tumačenju pojedinaca, čak i profesionalnih povjesničara, kao i cenzuri vladinih tijela

Danas nas od Prvog svjetskog rata dijeli nekoliko naraštaja i ta vremenska distanca sasvim sigurno utječe na naš odnos prema temi, no čak i ako stogodišnjica predstavlja prekretnicu na kojoj Prvi svjetski rat uistinu postaje poviješću, pitanja i dalje ostaju ista. Zašto izbjegavanje sukoba nije uspjelo 1914. kao što je to bio slučaj u prijašnjim krizama? Kakve su uloge igrali određeni donositelji odluka? Je li slavno tumačenje Davida Lloyda Georgea po kojemu je Europa „kliznula“ u rat – to ‘veliko izjednačavanje, odnosno relativizacija’ kojim se krivnja za rat ne pripisuje nikome – uistinu jednako valjano kao ono koje razmatra sve dostupne dokaze i zaključuje da su neki pojedinci željeli rat više od drugih?

U najnovijem velikom istraživanju Srpanjske krize, "najkompliciranijeg događaja modernog doba", prikupljen je impresivan broj dokaza na međunarodnoj razini koji ne optužuju nijednu državu posebno. Daleko smo se odmaknuli od Fritza Fischera i njegovog naglaska na odlukama jedne vlade, a koncentriranje na proučavanje na međunarodnoj razini pomaže u rasvjetljavanju zajedničkih pretpostavki i ograničenja koja su obilježavala sve odluke donesene u srpnju 1914. A ipak, mene je vlastito čitanje izvora dovelo do velikog broja drukčijih dokaza koji pokazuju da se želja za započinjanjem rata u srpnju 1914. pojavila mnogo prije u Berlinu i Beču nego u drugim prijestolnicama. Drugi bi mogli sa sličnom sigurnošću dokaze o ratnom huškanju i krivnji tražiti u Sankt Peterburgu, Beogradu i u Parizu. Utvrđivanjem vjerojatnosti, prije nego krivnje, dopuštamo postojanje drukčijih tumačenja, čak i ako ih možda smatramo manje vjerojatnima od naših. Budući da se kao povjesničari bavimo traganjem za istinom – za činjenicama, a ne fikcijom – priznamo li da je moguće pronaći više istina, možda ćemo lakše prihvatiti druga tumačenja. Nema potrebe da se ova stogodišnja rasprava o uzrocima rata nastavi u onako oštrom tonu u kojem se vodila veći dio dvadesetog stoljeća. Malo je vjerojatno da će se riješiti konsenzusom, no možda ćemo se, stotinu godina poslije, ipak početi baviti utvrđivanjem vjerojatnosti te se – uz pomoć dokumenata – složiti o tome kako je rat započeo, čak i ako se ne složimo oko toga zašto je započeo. - Annika Mombauer

Analizi uzroka Prvog svjetskog rata autorica pristupa kronološki i nakon kratkog uvodnog pregleda događaja koji su doveli do izbijanja rata 1914., u prvom dijelu analizira rasprave koje su se odvijale za i neposredno nakon rata. Drugi dio obrađuje reakcije takozvanih revizionista i proturevizionista na Versajski ugovor, a u trećem dijelu razmatra konsenzus koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata i izazove koje je pred tu novu ortodoksiju postavio njemački povjesničar Fritz Fischer. U četvrtom dijelu proučava zadnja desetljeća znanstvenog rada na temu ove knjige te predstavlja neke novije rasprave. U zaključnom dijelu autorica tvrdi kako je trenutačni konsenzus da je Njemačka imala najveći udio u krivnji, ili barem veoma velik udio u krivnji, no da je za poštenu procjenu potrebno uzeti u obzir i politike drugih europskih vlada te da trenutno dostupni dokazi podupiru takav odmjeren zaključak. Naglašava da je povijest uvijek samo interpretacija događaja, formulirana u kontekstu političkih okolnosti. Dakle, povijest nije objektivni, činjenični prikaz događaja onako kako su se dogodili, a povijesne analize valja čitati s jasnim razumijevanjem njihova porijekla. Povijest je podložna pristranosti, falsifikaciji i namjernom pogrešnom tumačenju pojedinaca, čak i profesionalnih povjesničara, kao i cenzuri vladinih tijela.