Užasna djeca

Cocteauov najpoznatiji roman

U kratkom autobiografski obilježenom romanu Užasna djeca (1929) Cocteau sažima sve svoje omiljene teme i opsesije – adolescentna dob, fascinacija anđeoskim likom, incest, smrt, fantastično i čudesno, kazališnost zatvorena prostora, zrcalo, onostranost, ceremonijalno ozračje, izoliranost, upućenost u tajne drugoga svijeta – i nastavlja probijati sve žanrovske granice, tako da djelo balansira između romana, pripovijesti i bajke u nekoj vrsti romaneskne poezije. Nastalo u svega mjesec dana, neki kažu samo 17, tijekom tretmana odvikavanja od droge za kojom je Cocteau posegnuo potresen smrću  mladog pjesnika Raymonda Radiguet prijatelja, ovo djelo spaja osobni očaj i beznađe s identičnim stanjem duha vremena između dva rata. Tu je i priča o bratu i sestri, Paulu i Elisabeth, koji na pragu zrelosti gube majku i postaju siročad. O njima službeno brine njihova sluškinja, no dvoje adolescenata dobivaju punu slobodu i istražuju svijet igre i mašte sve do krajnjih i predvidljivo pogubnih konzekvenci jer neprestano koketiraju s incestom.

Kad mu je bilo devet godina, Cocteau je doživio očevo samoubojstvo nakon kojeg je jednostavno odbijao odrasti. Tema smrti, tragičnost i žudnja za vječnim djetinjstvom izravno su prenesene iz toga ranog razdoblja života, kao i događaji u gimnaziji Condorcet gdje je zanesen svojim snovima pao na maturi, ali i upoznao Dargelosa, lijepog, ali opasnog anđela, simbol divljih poriva koji razaraju dušu, model muškarca koji ga je kao fantazma proganjao u životu, i kao konstanta ulazio u njegova djela. Upravo je taj lik, koji se kratko pojavljuje na početku i na kraju romana, pokretač svih zbivanja, onaj anđeo tame koji u sebi sjedinjuje neopisivu, ali hladnu ljepotu i paklenu narav, onaj koji od samog početka nastupa kao idealizirano biće obavijeno nadnaravnom svjetlošću. S njim započinje fatalni preokret, zatvaranje u kuću, u svoj svijet, u sobu koja djeluje više kao prostor mašte nego kao zbiljsko poprište radnje u kojoj se kao na pozornici može neprestano izvoditi tragikomedija vječnoga djetinjstva. Ta soba kao simbol afektivnoga stanja u kojem se brat i sestra stapaju u jedno biće, u kojem "odlaze"” u drugi svijet, svijet snova i žudnji, u kojem mogu posve odbaciti zbilju, svijet odraslih utemeljen na racionalnom i logičnom mišljenju, istodobno je i simbol kobi koja se nadvila nad njima i neumoljivo ih vodi prema samouništenju.