Tri stoljeća s pjesnikom brata Sunca TRENUTNO NEDOSTUPNO

Franjo Asiški u hrvatskome pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća

Kako su svetačka osobnost, nauk i djelo Franje Asiškoga nezaobilazne motivsko-tematske i idejne sastavnice hrvatskoga književnoga stvaralaštva od 16. do 18. stoljeća te kako su zastupljene i mozaično utkane u različite pjesničke i prozne oblike. Hrvatska književnost je, poput ostalih europskih literatura, na isti ili sličan način bila recepcijski djelatna i osjetljiva prema fenomenu franjevačkoga duhovnoga nasljeđa te osobnosti i djelu njegova začetnika.
Prožetost nauka Franje Asiškoga autorica analizira na korpusu utilitarno-nabožno-poučno motiviranih djela proznih pisaca – sjevernohrvatskih (kajkavskih), slavonskih i bosansko-hercegovačkih propovjednika te u autora molitvene, katehetske i refleksivne proze (Š. Fučeka, H. Gašparotija, K. Zrinske, J. Muliha, Š. Zagrepca, J. Banovca, A. Kesića, A. J. Knezovića, E. Pavića, M. Radnića, Đ. Rapića, A. Tomikovića, J. Filipovića, I. Ančića, L. Bračuljevića, F. Lastrića, S. Margitića-Markovca), u Istranina F. Glavinića, Splićanina M. Marulića te pjesnika T. Babića, I. Crijevića, A. Kanižlića, J. Kavanjina i P. Kneževća.
Autorica pokazuje da hrvatsko pjesništvo i proza od 16. do 18. stoljeća s elementima nauka i djela Franje Asiškoga te prisutnošću njegove svetačke pojave participiraju u srednjovjekovnoj, renesansnoj, baroknoj, prosvjetiteljskoj i pučkoj književnoj tradiciji, čime pokazuju navezanost na srednjoeuropsko književno stvaralaštvo.