Tri glavosjeka

Tri nove drame

Tri su drame: "Prikazanje kreposna života, junačkih djela i blage smrti te uznesenja u povijest POBJEDNICE JUDIT", "DANDY ili san glavosječke noći" i "GLORIANA ili Elizabeta &amp, Essex, Kazalište &amp, Sex".

Sva su tri dramska teksta u potpunosti nepoznata hrvatskoj kazališnoj javnosti (“GLORIANA…” je prikazana samo u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu). Zajednička osobitost svih triju drama prepoznatljiv je kazališni rukopis Borisa Senkera, koji oblikuje nove drame koristeći materijal iz hrvatske i europske književne i kazališne baštine. No, za razliku od dosadašnjeg, u Senkera prevladavajućeg postupka parodizacije i persiflaže, kojima je podvrgnuo i – na prvi pogled – nepovrediva mjesta hrvatske književnosti, u ovim je dramama način “pretvorbe” kazališnih tekstova drugačiji i nema u prvom planu efekte kazališnog humora, već smjera u iščitavanje složenih literarnih slojeva u dramskim predlošcima.
Drama “Prikazanje kreposna života, junačkih djela i blage smrti te uznesenja u povijest POBJEDNICE JUDIT” tako nije samo novo čitanje biblijskog starozavjetnog predloška, već ponajprije književna transformacija najslavnijeg djela naše nacionalne baštine, Marulićevoga spjeva “Judita”. U Senkerovoj metamorfozi renesansnoga epa u suvremenu dramu na stilskoj i stihovnoj razini “čuju” se Marulićevi dvostrukorimovani dvanaesterci, dok sam lik Judite progovara jezikom moderne proze.
Drama “DANDY ili san glavosječke noći” oslanja se također na biblijsku priču, onu o Salomi, ali viđenu iz kuta istoimene drame Oscara Wildea. U literarnom i kazališnom smislu, u ovoj se drami isprepliću i spajaju dvije literarne i kulturalne, gotovo svjetonazorske razine: ona s početka dvadesetoga stoljeća i ona s njegova kraja, kad je drama pisana. Fin-de-siècleovski duh povezuje te dvije točke i omogućuje Senkeru da u dekadentnost Wildeova vremena unese i duh kraja dvadesetoga stoljeća.
“GLORIANA ili Elizabeta &amp, Essex, Kazalište &amp, Sex” također u središte radnje postavlja ženski lik, već oblikovan povijesnom ili literarnom tradicijom. No, ovdje se središte Senkerova dramskog interesa nalazi u ispitivanju relacija između povijesti, kazališnog teksta, kazališne predstave i izvankazališne realnosti suvremenog doba. Dramski je predložak manje poznat (povijesna drama “Elizabeta Engleska” Ferdinanda Brucknera), ali su tim složeniji dramaturški postupci kojim Senker na sceni paralelno uspostavlja tri kazališna svijeta.