Stoljeće krhkog sebstva

Psihoanaliza, društvo, kultura

Povezivanje kliničke, odnosno teorijske i primijenjene psihoanalize

U prvom dijelu Matijašević razmatra glavne izazove razvoju suvremenog sebstva – narcizam i borderline. Narcizam se opisuje kao negativan i pozitivan, patološki i zdravi, debelokožni i tankoćutni, bešćutni i hiperosjetljivi, kao i krajnje destruktivan. Borderline se u psihoanalizi tumači ili kao granična ličnost (Kernberg), ili kao razina poremećaja (Kohut). 

Borderline kao borderland, kao prostor između, kao ničija zemlja, povezan je s razmatranjem granice kao takve, između života i smrti, zbilje i fantazije, načela zbilje i načela ugode, ljudskog i mehaničkog te dobrih i loših objekata. Rascijepljenost, krhkost, lomnost koji obilježuju borderline razmatraju se u odnosu prema cilju postizanja i ostvarenja cjelovitosti sebstva, odnosno strukturiranja nesvjesnog. Knjiga se nastavlja s primjenom psihoanalitičkih kategorija na društvo i kulturu te se razmatra politička psihoanaliza, različite inačice suvremenog sebstva u filmovima i književnim djelima, kao i pitanje borderline kulture koja možda slijedi nakon Lascheve narcističke kulture, te je suvremena borderline kultura povezana s kulturom intenziteta, naslijeđenom od kontrakulturnog pokreta, ali je lišena ikakve političke oštrice.
Namjera je knjige i da ukaže na problem "funkcionalne patologije", odnosno "patologije normalnosti", te u psihoanalizu valja uvesti pojam "heteronesvjesnog" jer se duševna patnja koju uzrokuje funkcionalna patologija očituje na tuđem nesvjesnom, dok sama posjeduje svojevrsni imunitet na psihičku bol, bivajući istovremeno strukturirana, funkcionalna, kao i posve zaražena nesvjesnim.

Oreće se nekim teorijskim razmatranjima sebstva i strukture ličnosti (Jung, New Age, Rousseau, Žižek), a u trećem i četvrtom dijelu bavi se primijenjenom psihoanalizom, gdje se različite inačice sebstva analiziraju preko filma (filmski vampiri, Fincher, Mendes) i književnosti (Polić Kamov, Zagorka, Krleža).