Sporazum Cvetković - Maček

Prvo hrvatsko izdanje knjige o jednom od ključnih dokumenata koji su prethodili Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije, a koji je anticipirao i neka kasnija pitanja i probleme

Profesor Ljubo Boban otkrio je mnoge nove dokumente, široj javnosti dotad nepoznate i nekorištene u historiografiji. Jedan od ocjenjivača disertacije, Vaso Bogdanov, tražio je od Bobana da iz disertacije izbaci neke tvrdnje za koje je smatrao da su sporne, a Jaroslav Šidak i Mirjana Gross predložili su Bobanu neka revidira svoje tvrdnje o Mačekovu velikohrvatstvu i zamijeni to "drugim, ispravnijim pojmom". Boban je poslušao savjet svojih profesora i izostavio tvrdnje o "velikohrvatskom karakteru" Mačekove politike u vrijeme donošenja sporazuma, pa je termine "velikohrvatske ambicije" ili "velikohrvatski program" zamijenio "teritorijalnim zahtjevima" odnosno "teritorijalnim programom". Druga polemika dogodila se nakon što je 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru obranom disertacije "Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941." doktorirao Franjo Tuđman. Boban u Telegramu je iznio ozbiljne optužbe da ga je Tuđman plagirao, osobito u dijelovima svoga rukopisa gdje objašnjava postanak Sporazuma Cvetković-Maček i Banovine Hrvatske. U polemiku se uključio i Tuđmanov mentor Vaso Bogdanov, koji je imao primjerak Bobanove još neobjavljene disertacije o Sporazumu Cvetković-Maček. Bilo je očito da je Tuđman neovlašteno došao do Bobanova rukopisa i da ga je prekomjerno koristio.

Boban pokazuje vrline koje su ga krasile kao historičara: rad na pronalaženju novih izvora, njihova beskompromisna analiza i obrada te na kraju upotreba u znanstvenom tekstu kojim često dovodi u pitanje ranija stajališta historiografije. - Damir Agičić

Boban je povijest diplomirao 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1964. obranio disertaciju Sporazum Cvetković – Maček. Radio je u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a od 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najprije kao asistent, potom od 1964. kao docent, od 1971. kao izvanredni i od 1975. redoviti profesor. Sustavno je proučavao hrvatsku povijest u razdoblju monarhističke Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. U središtu zanimanja bio je položaj i djelovanje, ulogu i značenje HSS-a i njezinih čelnika, napose Vladka Mačeka. Istraživanje hrvatske povijesti u Drugome svjetskom ratu temeljio je na prikupljanju i objavljivanju izvorne građe. Polemizirao je o uzrocima sloma monarhističke Jugoslavije te o problemima utvrđivanja žrtava Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj, a napose u logoru Jasenovac. Pobijao je politikantska stajališta o Hrvatima kao genocidnom narodu. Bio je zaokupljen i problemima hrvatskih granica. Sudjelovao je 1971. u osnivanju Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu i bio njegov direktor, niz godina sudjelovao u svim važnijim aktivnostima oko hrvatske historiografije, a svojim idejama, prijedlozima i izravnom djelatnošću davao doprinos razvijanju njezinih funkcija i zadaća. God 1975. postao je izvanredni, a 1986. redoviti član JAZU odnosno HAZU.