Soba moje sestre

Glazbena terapeutkinja i književnica o izazovima s kojima se suočavaju oni oboljeli od depresije i njihovi najbliži - roman-triptih o ljudima koji su posustali

Tamo gdje bi jedna od junakinja ove romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njenom mislima trava je bujna, a vlati joj miluju gole listove. Ne bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak.

Prikaz depresije na različite načine kako bi se i bolest mogla prikazati iz više perspektiva. Sudionici  depresiju prepoznaju i po glazbi koju oboljeli sviraju, ali i po nekim fizičkim manifestacijama koje bolest donosi, a koje se možda i ne ističu tako često. Stigmatizacija, tabu, suicidalnost i alegorijska "soba" iza čijih se zatvorenih vrata događaju priče koje često ostaju neispričane, problematika je koju Kardom nastoji iskomunicirati u ovom romanu.

Pisati o depresiji ovako znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnosti definitivno stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomučuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanja. A kad se dogodi, ništa ne pomaže. Ni violina, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti - neću ti pomoći, i nemam muziku na kojoj ćeš zaplesati.