Slani mrak

Dobitnik književne nagrade "Slavić" Društva hrvatskih književnika 2020.

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe – poznati je Donneov stih, početak Hemingwayeva romana, no kad govorimo o onome koji nam na čitanje nudi Lora Tomaš, možda bi ipak trebalo posegnuti za parafrazom i nadopisivanjem, umjesto citatom. Nijedan otok nije sasvim sam za sebe, naime, a nijedan čovjek nije sam svoj otok, točnije bi saželo ono što čitamo u ovom iznimnom romanu u kojem se fikcija i istraživanje slijevaju u dokufikciju, pripovjedačica i autorica u zapisivačicu, a dvadesetak malenih hrvatskih otoka kao mjesto istraživanja i pripovijedanja u arhetip izoliranosti i prolaznosti, čistu esenciju otočke, ali i univerzalne simbolike. U romanu građenom od fragmenata i različitih diskurza, u kojima kao da su se na trenutak susreli G. G. Márquez, Danijel Dragojević i čitavo društvance autora otočke dionice i zajedno sjeli ispred lokalnog dućana da malo proćakulaju, čitamo priču o Mare i Petru, o Didi koji je napisao knjigu o svojim putovanjima, o živima i mnogo više mrtvima koji su prošli kroz njihov i otočki život. Neke je od njih susrela zapisivačica, o nekima slušamo od tri nonice što i dandanas sjede na klupi pored vrulje, a neki su dio otočke povijesti, zabilježene i vezane uz glavnu fabularnu dionicu. Otok je u ovome romanu pozornica na kojoj se živi i umire, likovi koji se na njoj izmjenjuju uobličavaju fragmente sjećanja, čežnje, ljubavi, odlazaka, usamljenosti, prolaznosti… U romanu Lore Tomaš svakako je riječ o sto godina samoće, koja se prenosi s generacije na generaciju i dolazi do aktera koji se svojim pričama izdvajaju od kolektiviteta otoka, stavljeni u razne, svoje i tuđe, scenarije. Ovo je roman kolaž o otoku kolažu, atmosferičan i gust, u kojem i praznine imaju značenje, roman kakav još niste čitali.