Divlje guske

Snažan i optužujući - izvanredan, vanserijski roman

Ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe. Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno:
i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe, i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje. Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više, a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane, a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili, a drugi šutjeli, da su neki preživjeli, a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome su i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, kamo se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.

Mnogo je zla u svijetu ovoga romana, zla koje istina dobiva svoju uzročnu opservaciju, ali ostaje neshvatljivo dječjoj psihi. Mnogo je tu mučnih scena, hladnoće i nepravdi koje je teško progutati, baš kao što pripovjedačica/e ne mogu savladati masnu i ljepljivu pileću kožicu koju moraju pojesti, no Julijana Adamović sa svime se time sjajno nosi, naizgled objektivno i hladno, bez komenara i patetiziranja. Divlje guske snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima "velika", iako polazi od navodno "maloga" ili barem ne dominantnog  – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale! - Jagna Pogačnik, Express

Roman oslobođen nebitnosti i uronjen u vječnost nizine koju moćna rijeka neprestano podsjeća na prolaznost. Roman neopterećen političkom korektnošću koja ubija kreaciju i uštrojava talent. Roman koji ima moć i crne karaktere pretvoriti u bijele duše, makar na trenutak. I roman koji bezuvjetno poziva na razumijevanje i uvažavanje drugih i drugoga. Roman-molitva. - Denis Derk, Večernji list 

Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas “uvlači u sebe”. Njezin način naracije “hvata se” čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.

Ljerka Car Matutinović, Vijenac

 Pripovijedanje u ovome romanu ne teče linearno, već poput širećih koncentričnih kružnica postupno zahvaća sve više, kao da tehnikom odzumiravanja od prikaza detalja napreduje ka cjelovitoj slici i potpunoj istini. U tom odzumiravanju neminovno ćemo naići i na trenutak jeze kad se bude počelo naslućivati nekoliko tih mogućih potpunih istina i kada se počnemo pitati tko (ili što) nam zapravo pripovijeda tu sumornu, emotivnu i potresnu priču. Na tom stupnju uvučenosti ovaj se roman naprosto neće dati ispustiti iz ruku, a do raspleta ili bolje rečeno smiraja vodi nas baš trilersko uživljavanje u niz zamki u koje se naivno hvatamo dokučujući kako će sve to završiti. Dodatnu draž ovome romanu daju njegova lokalizacija u siromašni slavonski seoski ambijent, te predivan jezik kojim govore likovi, a natruhe socijalnih, političkih i vjersko-nacionalnih odnosa onoga doba dodatno doprinose autentičnosti i uvjerljivosti priče. Bit ću čak i skroman ako kažem da je ovo jedan od najboljih domaćih romana koje sam pročitao u zadnjih godinudvije. - Davor Šišović, Glas Istre

Ono što je važno u ovoj teškoj priči jesu jezik i perspektiva zbog kojih ulazimo u svijet sela i disonantnih tonova lako, sigurno vođeni glasom autorice koja niže epizode kao na traci i provlači svilenu nit logikom dječje igre. Ne bismo tamo išli da nemamo tako dobrog vodiča. A jednom kad smo zašli u svijet trauma, otvara se i vlastiti svijet Divljih gusaka, stražara i simbola, svjetla i sjene, tuge i sreće, odrastanja. -Staša Aras

Roman Divlje guske priča je o odrastanju, ali ne o sretnom odrastanju koje otvara neslućene mogućnosti, već o predestiniranosti pojedinca uslijed rođenja u određenoj obitelji i određenoj društvenoj sredini koji mu ostavljaju težak teret u naslijeđe, čak i u vidu psihičkih poteškoća. Julijana Adamović vješto je zaronila u dubinu nekoliko nama bliskih patologija, ali nedovoljno istraženih. Jezik kojim gradi svoju priču je začudan, pomalo na rubu realnosti, rečenice uglavnom kratke, iako su jasne i eksplicitne, često više ne govore nego što govore, a na čitatelju je da pronikne u dubinu njihovih slojeva. Činjenica da je roman ispripovijedan iz pozicije djeteta daje dodatnu vrijednost djelu, jer je svakom odraslom čovjeku, pa i piscu, iznimno teško ili gotovo nemoguće ponovno ući u dječji um i sagledati svijet očima djeteta. Julijana Adamović je u tome uspjela. - Ilija Aščić, Artikulacije

Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam “ništa novo”: sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni. - Teofil Pančić, Vreme