Sami na cilome svitu

Kad dvoje usamljene djece i dva izolirana otoka krenu na put jedni prema drugima, otiskuju se u šarenu, na trenutke i olujnu avanturu, u kojoj se sunce i mjesec, vedro nebo i nevera možda izmjenjuju, no zato je toplina priče o potrazi za odgovorom na pitanje „što je to dom“ stalna. Upravo je u njoj usidrena ova pustolovina, uokvirena u začudnu mediteransku scenografiju i melodioznost otočkog govora.

U ovoj slikovnici stopile su se tri ljubavi: ljubav prema priči, prema jeziku i prema otocima. Pisana „izmišljenim“ otočkim narječjem “Sami na cilome svitu” neprestano balansira na finoj granici mita i stvarnosti. Pusti otoci ovdje su zapravo glavni likovi, a usamljenost djece na njihovim obalama okosnica priče koja se s finoćom raspliće u kratkim, ritmički dorađenim susretima izmaštanih otočkih i morskih stanovnika. I dok dječak Ivan traži nekoga da se s njim igra na kukala, a djevojčica Luiđa nekoga da s njom skače hulahop, ni ne znaju da zapravo traže jedno drugo dok ih cijeli život zapljuskuje isto more. A more kao da diktira ritam jednog mirnog života, jednog sasvim posebnog krajolika koji treba čuvati prije svega od sve učestalijeg napuštanja ili pak prijetnji sumanutih koncesija.

Prije nego što je postao priča, dramski tekst Som na cilome svitu Olje Savičević Ivančević nagrađen je prvom nagradom Natječaja za dramski tekst za lutkarsko kazalište i kazalište za djecu Mali Marulić 2015., a nedugo nakon toga zaigrao je na pozornici Gradskog kazališta lutaka – Split u režiji Renate Carola Gatica.

Pred nama je u potpuno novom ruhu, kao slikovnica u stihu i prozi s iznimnim ilustracijama Svjetlana Junakovića.