Ruska književnost u svemiru

Što je zapravo bilo "nepoćudno" za sovjetsku socijalističku stvarnost

Knjiga istaknute hrvatske rusistice sastoji se od devet studija, nastalih u posljednjih deset godina, koje s različitih aspekata problematiziraju fenomen “izopćenoga” književnoga tijeka ruske književnosti 20. stoljeća – emigrantsku književnost i samizdat. Obje ove pojave, emigrantska književnost i samizdat, rezultat su povijesnoga eksperimenta što ga je sovjetsko društvo za svojega trajanja (1917.-1991.) kušalo realizirati na svim poljima javne i privatne djelatnosti, u totalitetu jedne stvarnosti koja se deklarirala kao komunistička. Boljševička je vlast već na samome početku svojega djelovanja nametnula socijalistički realizam kao ideologiju i umjetničku metodu, koje su negdje u konačnici trebale proizvesti “novoga čovjeka” za novo komunističko društvo, tako da su sve duhovne i materijalne činjenice mogle opstati jedino ako su bile u skladu s tom paradigmom. Dakako, zdrava jezgra kulture, a književnosti napose, nije mogla funkcionirati na temelju petogodišnjih planova sa strogo propisanim normama, nego je morala potražiti drugi kontekst, tj. otići u emigraciju (vanjsku: dijaspora, unutarnju: samizdat).