Republika Mu

Kronika jednog preživljavanja

Priča o obitelji del Sol - Viktoru, kao uvaženom piscu koji se zbog svog nepoćudnog bogataškog porijekla za svoju poziciju morao mukotrpno izboriti puzanjem pred postojećim režimom, doni Bianci, njegovoj ženi i Malenoj, njihovoj kćeri, poslužit će autorici kao transparentna mikro-razina putem koje će oblikovati makro-svijet imaginarne Republike Mu. Romaneskna fikcija ove suvremene hrvatske spisateljice počesto se doima kao zrcalo suvremenog društva u kojem pokvarenost, primitivizam i površnost dominiraju nad humanošću i moralnoću.

Lucia Leman ne izmišlja samo životopise, nego i kronotope, nadrealne i nepostojeće države, gradeći jedan razgranati fikcionalni književni život što buja u podzemnoj kulturi. Njezina je imaginacija neiscrpna, a literarna izvedba ostavlja dojam čudesne lakoće izmišljanja i pripovijedanja priča.   Na nekim mjestima ovaj satiričan roman postaje mračna i pripovjedački izazovna vizija patologije modernog čovjeka i današnjeg svijeta nasilja, okrutnosti i polagana propadanja, ponekad je on duhovit i smiješan, a često se čini kako glavna junakinja Marija Magdalena del Sol, književnica i manekenka iz imaginarne latinoameričke države Musvoju želju za oblikovanjem boljega svijeta vodi kao nemoguću misiju koja se ne da dovršiti jer je za nju, kao i za samu Luciu Leman, literarni svijet zamršen, kaotičan i beskrajan kao i stvarni svijet, on je samo refleks temeljnih pitanja o nasilju i političnosti, stvaranju i trošenju, strasti i smrti. 

Stanovnici Republike Mu služe se jezicima svojih nekadašnjih osvajača, redom Španjolaca i Engleza, a kreolska creme de la creme kojoj pripadaju Malena i njezini roditelji s izvjesnim odmakom prihvaćaju bivši patois na štetu jezika svojih europskih predaka, pa je upravo očuvanje jezika nit uveznica među mnogobrojnim likovima i njihovim sudbinama. U skladu s tim pet poglavlja uRepublici Munema režirane, znakovite završetke, nego se šire, bujaju, rasplinjavaju kroz likove, motive i lokalitete koji se često prenose iz jedne priče u drugu pokazujući da autorica stalno gradi jedan te isti fikcionalni totalitet dok cjelina ostavlja dojam otvorenog djela, zbog digresija i novih likova od kojih bi svaki mogao postati glavni protagonist tog ili nekog novog romana. Kompozicijska dorađenost romaneskne ornamentike promišlja o bogatstvu aluzija i naznačenih pravaca te namjerno ostavljanje vrata otvorenima u čemu je sadržana njezina posebnost.