Prije zimskog sna

Mejmanat je od svoga života stvorila pjesmu. Njezina je šutnja harfa s tisućama sunčanih zraka, s tisućama boja i tonova. Bez obzira na to pjevala ili šutjela, ona je stalno u nadahnuću. Stalno je zanijeta pjesmom, ali u svojoj zanijetosti pjesnikinja je prisebna, sabrana, trezveno opijena. O, kako samo cijelim svojim bićem razumijem Mejmanatin stih: O, srećo mojih misli, o pjesmo. Nema tog novca koji bi mogao kupiti radost pisanja, radost stvaranja. Iako se teško odlučuje pisati pjesme, sreća je za poeziju da koji put uzme olovku i začne riječ koja vidi dalje od svjetla, jer ono što svagdašnja svjetlost ne može vidjeti, riječ nam njezina čini vidljivim. — Enes Kišević