Prije kraja: sjećanja

Uz Borgesa i Cortazara najveći argentinski pisac predstavlja se svojom memoarskom prozom

Memoarska proza jednog od najznačajnijih argentinskih književnika svojevrsna je oporuka čovjeka koji više nema što izgubiti niti se komu zamjeriti, jer je pred kraj života, što navješćuje naslovom. Zbog takvog rasterećenja, iznosi oštru kritiku društva i pojedinaca, usmjeruje se na potragu za ljudskošću u svim životnim segmentima. Knjiga je ispunjena osobnim sjećanjima, dramama, gubicima, ali i susretima koji su mu obilježili život (s Cheom Guevarom, Camusom). Prije svega, obraća se mladima kojima ostavlja svijet i kojima beskrajno vjeruje poručujući im da ne odustaju od svojih ideala i nada.

Pišući o vlastitom nepovjerenju u znanost i njezinom napuštanju, o dvojbama s Bogom, kloniranju i radioaktivnosti, otpadnicima od društva, konzumizmu kao supstituciji raju, Sabato na podlozi egzistencijal-filozofije neumorno zagovara čovjeka u defektnim i posve beznadežnim socijalnim odnosima suvremenoga svijeta. Sjećanje u njega zadobiva status svjedočenja, datog nam u ostavštinu kao duhovni trag vremena.

Kritika ne pretjeruje kada tvrdi da Sabato, poput Kafke kraja stoljeća, promatra svijet sa zbunjenošću suvremena čovjeka bačena u njegove grube i zamršene mreže. Njegove riječi u ovoj testamentarnoj ispovijesti zvuče poput molbe i imaju težinu koju daje kraj života, jer samo oni koji će znati živjeti za utopiju, višekratno nam poručuje, bit će spremni za završnu borbu, za čovječnost koju smo izgubili.