Predsmrtni dnevnik

O osobnom usudu u srazu sa smislom i besmislom jedne epohe

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt "vrati u život"– tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje ovog dnevnika. Uzme li se u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao "nagnuće prema smrti" – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (ođen je 1939.). Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (travanj 2014. – kolovoz 2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano "nagnuće prema smrti" često samo od sebe pobija. Ovdje zatječemo i onoga "starog" (tj. mlađeg) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama  -  i u predsmrtnom ozračju – koje mu se priviđa – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.

Sve naslove autora nađite na: Igor Mandić

Upustiti se u Mandićev svijet znači zakoračiti u sferu vrhunske inteligencije i visprenosti. Osobna tragedija gubitka (smrt kćeri Ade) prepliće se s kritičkim promišljanjima hrvatske društvene stvarnosti autora čiji senzibilitet nadilazi okvire regionalno zadanih granica. Promišljanja o smrti i fenomenu samoubojstva zapravo su ogledi o smislu egzistencije u svijetu apsurda. Ovaj iznimni intelektualac i književnik svjedoči u ovom autobiografskom djelu o osobnom usudu u srazu sa smislom i besmislom jedne epohe.