Pravo i prava čovjeka TRENUTNO NEDOSTUPNO

Polemička knjiga

Dvoji li itko ozbiljan da je ideja “prava čovjeka” regulativna ideja suvremenog čovjeka, temelj i obzor smislenosti njegove cjelokupne egzistencije? Zar se upravo njome ne legitimiraju svi slobodarski projekti našeg doba? Nije li ona simbol pobjede demokracije nad totalitarizmima u “kratkom” XX. stoljeću (1914.-1990.)? Svi su, danas, za. Nitko više ne može sebi dozvoliti da se u suvremenoj politici izjašnjava protiv “prava čovjeka”. No, je li to suglasje utemeljeno, osim na dobroj volji, i na valjanim razlozima, na primjerenom poimanju smisla i svrhe te pravnopolitičke ideje? Nije! – usuđuje se ustvrditi Villey, veliki francuski povjesničar prava i filozof prava, kritički osporavajući smislenost ideje “prava Čovjeka”, univerzalnih prava čovjeka kao subjekta.

Po njemu, sa stajališta strogoga pojmovnog određenja prava ta je ideja nepromišljena, irealna i ideologijska. U povijesti prava (koja je uvijek i povijest filozofije) primjeren pojam prava – u odnosu spram morala i politike – nalazimo samo u rimskome pravu i u nauku Aristotela i Tome Akvinskoga. Za stare je pravo označivalo neki odnos među ljudima, umijeće podjele dobara i vanjskih obveza koje se dodijeljuju svakom građaninu unutar neke političke skupine. Moderni fatalno brkaju pravo s moralom, subjektivne intencije morala s objektivnom logikom prava.  Stoga zagovaraju ideju nekog univerzalnog prava, jednakog za sve, kao da je čovjek-subjekt jedini izvor i svrha prava. A takvoga prava, po definiciji, nema niti može biti. Sa stajališta prava, dakle, ideja “prava čovjeka” je ideologijski slogan moderne, koji pobuđuje velike ali lažne nade općeljudske emancipacije.