Povratak Filipa Latinovića

Perićev Filip Latinović vraća se u svijet nakon 23 godine umobolnice...

Filip Latinović je slikar koji se nakon "dvadeset i tri vremenske jedinice" vraća iz umobolnice i pokušava se snaći u vremenu i prostoru u kojemu se zatječe. Osobe s kojima stupa u kontakt samo potenciraju osjećaj nedoumice i nesnalaženja. Kao i kod Krleže. I imena su im kao kod Krleže. Već samim naslovom posegnuvši za dobro poznatim imenom iz hrvatske književnosti, autor se u cijelome nizu aspekata referira na velikoga prethodnika i uspostavlja s njime dijalog aluzijama kojim prenosi "egzistencijalni osjećaj današnjice, zahvaćen u presjeku divljačkog kapitalizma i hrvatske države", čemu je prilagodio i stil pripovijedanja sve do razine leksika.

Perićev Filip Latinović mogao bi izazvati pozornost hrvatske književne produkcije ne samo posezanjem za motivima iz misaone riznice Miroslava Krleže, a da istom ne bude parodija, ni pokušaj pisanja nastavka njegova romana, nego i svojevrsnom erotizacijom nekih njegovih likova i njihove unutarnje motivacije na zasadama psihoanalitičkog i filozofskog promišljanja fenomena sadizma i mazohizma. Jedno i drugo romanu daje specifičnu stilističku notu, koja ga, uza sve podudarnosti, bitno udaljava od predloška: u životnoj motivaciji njegovih likova naziru se, primjerice, brojne crte protagonista romana Venera u krznu Leopolda von Sacher-Masocha, čija se struktura na specifičan način reflektira i u nekim Krležinim djelima. Zanimljivo ispričana priča upravo labavom adaptacijom Krležinih i Masochovih motiva zahtjevima suvremenosti originalan je način da se progovori o duhovnom stanju današnjice. Mazohizam, pa ni sadizam, sugerira Perić, nisu puki refleksi uživanja u tjelesnom bolu i njegovu nanošenju, kao što nam to govori opća predodžba, već međusobno isključivi, autonomni načini da se u uvjetima trajno ugušene pobune humorom ili ironijom reagira na stegu društva, njegovih neumoljivih zakona i institucija.