Pogled na Tycho Brahe

Zbirka od pet pripovjedaka, dobitnica prestižne “Prešernove nagrade”

Prva u nas prevedena knjiga plodnog slovenskog pisca za koju je nagrađen "Prešernovom nagradom". Svrstava se među najbolje slovenske knjige priča u posljednjih dvadesetak godina. 

"Trideset sedam mi je godina i Zemlja je moj jedini dom. Zvijezde nada mnom izblijedjele su mrljeprošlosti, u njima nema nikakve romantike: moji osjećaji ne sežu do njih. Pa što onda, bez obzira na to uglavnom su ohlađeni kozmički kosturi. Vezan sam uz Zemlju, ne želim da me se s nje odnese, tijesno mi je kad noću buljim u nebo. Galaksije poput sitne kiše u zimskom vihoru bježe jedna od druge. Crne rupe tako su guste da nemaš što udahnuti. Teška smrt, zagušljiva vječnost, poput leptira u jantaru. Loš sam u metaforama, zato tako zborim, stvari su zapravo još puno gore."

Tako nam se predstavlja glavni lik naslovne pripovijetke, mladi znanstvenik na službenom putu u Kopenhagenu zagledan kroz prozor svoje hotelske sobe na opservatorij "Tycho Brahe" u kojem su proteklu noć njegove oči kroz teleskop načas otplovile milijune kilometara dalje od uobičajenog pogleda, u tišinu svemira. Suočen sa spoznajom vlastite prolaznosti sklon je taj susret s iznenadnom, hladnom prazninom relativizirati utješnim razmišljanjem da galaksije zapravo nisu ništa drugo doli raspuhana šećerna pjena koju malo dijete omata oko prsta a golemi planeti sitne pjege u rožnicama kozmičke djece.
I junaci preostale četiri pripovijetke – također četrdesetogodišnji intelektualci (novinar, urednik, knjižničar): na službenom putu u Moskvi, nenadano zatečeni u Barceloni ili pak na odmoru na dalmatinskom otoku – bolno su svjesni da gusta rijeka vremena nijemo i ustrajno klizi kroz njih. Panično tjeskobni, pribojavaju se da je njihovo postojanje puka optička varka, ne znaju kako su se našli u toj igri i ne mogu se prepoznati, život ih nosi po svome, uglavnom ne shvaćaju zašto se u nešto upuštaju i ništa se bolje ne poznaju nego prije deset ili dvadeset godina. Dovedeni u situaciju da uistinu jasno i ustrajno mogu razmišljati samo još o kraju i uspomenama, upuštaju se u avanture po stranim gradovima, lutaju, opijaju se sa slučajnim poznanicima,… Istodobno svi oni traže ljudsku toplinu koja bi ih, makar na trenutak, spasila od usamljenosti, očaja i besciljnosti.