Pisma mladom piscu

Nešto praktičnih i filozofskih savjeta - o književnom stvaranju i svemu onome što pisca početnika može potaknuti ili omesti u borbi s tekstom i samim sobom

Svoj svijet možemo proširiti samo ako prigrlimo drugost u samima sebi. Za to postoji jedna jednostavna riječ: empatija. Ali ne daj da te prevare. Empatija je nasilna. Empatija je teška. Empatija te može razbiti. Ako onamo zađeš, možda ćeš se promijeniti. Pripremi se: proglasit će te sentimentalnim. Ali zapravo su cinici sentimentalni. Žive u oblaku vlastite ograničene nostalgije. U njima nema ni jedne niti mišićnog tkiva. Ostaju na mjestu. Imaju jednu jedinu ideju i ona ne vodi ničemu. Upamti, jedna priča ne čini svijet, svijet je mnogo veći. U drugima nalazimo živu sliku samih sebe. I zato pusti cinike. Nadiđi ih vlastitim cinizmom. Zakorači u ono drugo mjesto. Vjeruj da je tvoja priča veća od tebe. – Colum McCann

Nagrađivani autor bestselera u nadahnjujućoj knjizi uhvatio se procesa pisanja i svih izazova i borbi s kojima se pisac može susresti dok gleda u bezdan praznog papira. Iako će sam McCann napisati da nas zapravo nitko ne može naučiti pisati, ovom knjigom ipak će nas i utješiti i savjetovati koristeći svoje spisateljsko iskustvo kao i ono profesora kreativnog pisanja. Ovo nije udžbenik, već prijateljska ruka koja će reći da se ne bojiš bjeline stranice, da ponekad usporiš i živiš, da tvoji likovi trebaju biti toliko uvjerljivi da ti moraju slomiti srce, da ti pisanje, ako to zaista želiš, mora biti od životne važnosti, i da je neuspjeh dobar, samo moraš opet pokušati. Naravno, i da je bitno čitati Jamesa Joycea. Bit će vam će dobar suputnik u procesu stvaranja na kojeg je moguće osloniti se, ali i idealan sugovornik svakom tko je ikada odlučio nešto staviti na papir. Slušat će vas, ali i postaviti ono pravo pitanje ili biti potpora kad se pojavi sumnja. Jer, na kraju, svi koji vjeruju u književnost, poput McCanna, znaju: Književnost može biti oslonac ili uporište protiv očaja. Je li to dovoljno? Naravno da nije, ali to je sve što imamo.

McCann vodi vlastitim primjerom u možda i najzabavnijem dijelu knjige: izboru epigrafa. Citati koji otvaraju svako od ovih vrlo kratkih poglavlja puni su mudrosti. McCann se prisjeća kako je Zadie Smith jednom rekla nešto što se može primijeniti na pisce, ali i na sve druge koji teže nečemu velikom: ‘Pomiri se sa životom punim tuge jer nikada nećeš biti zadovoljan.’ – The New York Times

Autor upozorava da se vlastiti uspjeh ne smije mjeriti s postignućima drugih pisaca i, sasvim originalno, savjetuje: ‘Nemoj da ti romantični privid sebe udari u glavu’, a za život pisca kaže: ‘Pisac nije netko tko to radi zbog kokaina ili White Horse Taverna gdje se Dylan Thomas napio pa umro…’ Jezgrovit, mudar, blago poticajan savjet priznata pisca. – Kirkus Review