Pinta nova TRENUTNO NEDOSTUPNO

...iliti Titus Grabantzias diak kak szluga dveh zvuzlaneh szvatov

Već i podnaslovna odrednica dramskog djela istaknutoga hrvatskog teatrologa i dramatičara Senkera – Pripechenye vu troyem dogodu po Boriszu Szenker izpelyano i s katastrofum dokonchano – otkriva uočljivu činjenicu: djelo je izpelyano, dakle sastavljeno kajkavskim književnim jezikom, svojevrsnim pastišem u rasponu od Vramca, Pergošića, Habdelića, Belostenca i Brezovačkoga do Krležinih Balada. Senker je sintetizirao idiome svojih slavnih prethodnika i stvorio živi govor koji, premda sklopljen od poznatih djelića, zvuči autonomno i suvereno kao izvorni autorov izraz. Prepoznaje se u tom tragikomičnom dramskom zbivanju, što se odvija u nekadašnjem hrvatskom glavnom gradu Varaždinu (godine 1776., kada ga je požar uništio gotovo do temelja) naša kurijalna kajkavska fraza, otkrivaju se u njemu ljupke spredelancije brojnih i slavnih Senkerovih uzora, ali se, na kraju, ostaje ugodno iznenađen ovom novovjekom jezičnom slitinom koja zvuči nepatvoreno iskreno. Ona je i scenski djelotvorna kada opisuje zgode iz galantnoga Varaždina svršetkom 18. stoljeća, u koje se svojevrsnom dramaturškom i motivskom intertekstualnošću upleću likovi iz kajkavske komediografske klasike (Brezovački ih je, dakako, obilato servirao Senkeru), ali i situacije koje podsjećaju na finala Molièreovih komedija-baleta (Građanin plemić i Umišljeni bolesnik). Do punog izražaja dolazi ludistička sastavnica Senkerova dramskoga pisma (jasno izražena kao dramaturško i stilsko sredstvo trojca Mujčić-Senker-Škrabe), jer za njega je najvažnija mogućnost igre s dramaturškim zakonitostima, igre kojoj je konačni ishod nepredvidiv. Članovi varaždinske pinte, onakvi kakve je oživjela Senkerova autorska fikcija, plemeniti ljubitelji dobre kaplice, u iznimnoj autorovoj kajkavštini prizivaju zgode jednoga vremena koje je stvaralo kasniju, modernu građansku Hrvatsku. Tekst je upotpunjen je rječnikom kajkavizama i tuđica, te opširnim pogovorom mr. Denisa Peričića.

Ilustracije: Željko Prstec.

Nagrada "Katarina Patačić" za najbolju kajkavsku knjigu u 2002. godini.