Osumnjičeni

Krimić Osumnjičeni, odnosno Jednostavno umorstvo, kako se originalno zvao, Šoljan je očito napisao po narudžbi, smatrajući to gotovo “šahovskim problemom”, kako je sam izjavio, a slično misli i Pavao Pavličić koji u pogovoru novog izdanja napominje kako je Šoljan “volio misliti i postupati kao profesionalac, što nije podrazumijevalo samo njegov status slobodnog umjetnika, nego i pripravnost da prihvati svaku moguću vrstu književnog izazova”. Krimić je izlazio prvo sredinom 1950-ih u nastavcima u tjedniku Globus, a zatim 1960. u ediciji roto-romana koji su se prodavali na kioscima, i po tome ispada da je to zapravo prvi objavljen Šoljanov roman – Izdajice su izišle tek 1961. Već ta bi činjenica sama po sebi bila dovoljan razlog za novo izdanje, a kako u predgovoru navodi Kolar, Osumnjičeni su važni i zato što je to prvi poslijeratni hrvatski krimić koji je na neki način učvrstio tradiciju, povezujući Zagorkinu Kneginju iz Petrinjske ulice, napisanu 1910., s romanima suvremenih autora kao što su Pavličić i Goran Tribuson.

Inspektor Horvat sprema se na počinak kad ga hitno pozovu na uviđaj u lokal Zvono gdje je nađen mrtav čovjek, ubijen tupim predmetom. Sumnja pada na sve koji su se u tom času zatekli na mjestu zločina. I dok Horvat, uz malu pomoć svojeg prijatelja, odvjetnika Matetića, kreće u lov na ubojicu pokušavajući kroz rašomonske iskaze osumnjičenih doći do istine, postupno se otkrivaju prljavi poslovi i izranjaju mračne tajne iz prošlosti koje svima upletenima daju motiv za ubojstvo, a pritom se u diskretnim detaljima oblikuje slika tadašnjeg Zagreba u kojem samo korak dijeli neonska svjetla velegrada od mračnih uličica i zapuštenih veža, a širokim bulevarima uz tramvaje voze seljačka zaprežna kola.

Šoljan je volio misliti i postupati kao profesionalac, što nije podrazumijevalo samo njegov građanski status slobodnog umjetnika, nego i pripravnost da prihvati svaku moguću vrstu književnog izazova. Netko je tada – devetsto pedesetih – zaželio dobiti krimić iz pera domaćega autora pa se tako obratio i Šoljanu. A on je valjda uzvratio: ‘Ako hoćete krimić, ja ću vam isporučiti krimić, samo se prvo moramo dogovoriti o cijeni. -  Pavao Pavličić

Šoljanovi Osumnjičeni nisu, doduše, kako se bombastično navodi u naslovu interviewa koji je prethodio izlaženju romana u Globusu "prvi domaći kriminalistički roman", nego prvi poslijeratni hrvatski krimić, ali iznimno važan – jer upravo s tim romanom zapravo započinje moderna tradicija i kontinuitet tog žanra u nas. Zanatski uspješan i intelektualno izazovan whodunit na tragu engleskog tipa krimića – koji se ‘sastoji u tome da se dva mozga bore tokom cijele pripovijesti’ i ‘gdje se zločin desi na početku, a rješenje je na kraju’ – Osumnjičeni nastavljaju i najvažniju tradiciju hrvatskog krimića, onu koja radnju i likove smješta u prepoznatljiv domaći milje i tako premošćuju jaz između između Zagorkine Kneginje iz Petrinjske ulice te Pavličićevih i Tribusonovih kriminalističkih ciklusa. - Mario Kolar