O zlatu, ljudima i psima: triptih

Distopija - Bosna i Hercegovina 2084. - sudbine malih ljudi koji žive u svijetu bez nade, ali je svaki od junaka ipak traži...

Godina je 2084. Svijet je to bliske i nimalo lijepe budućnosti, poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan. A prostor današnje Bosne i Hercegovine nakon niza ratova, čvrstim, opasanim granicama podijeljen je na tri države, tri staništa za tri naroda. Svijet kojim lete dronovi, a ljudi najčešće putuju pješice. Triptih o beznađu i potrazi za nadom tamo gdje ona ne postoji, svijet u kojem čovjek nije čovjeku vuk, već podivljali pas. U njemu nema nade, no ipak je svaki od junaka traži, bez obzira je li to, u prvom dijelu starac, hrvatski ratni veteran koji naivno misli kako će njegov vođa, mesija, izliječiti njegova retardirana sina, ili u drugom, dječak Mirza koji živi u domu za nezbrinutu djecu i koji slučajno preživljava diverziju kod spomenika velikome muslimanskom vođi i uspijeva se dokopati odavno odbjegla oca koji uzaludno traži i ispire zlato, ili, u trećem, regrut Petar koji odbija izvršiti besmisleno ubojstvo, da bi upravo zbog toga bio primljen u vojnu elitnu jedinicu koju vodi Pukovnik...

Svaka slika savršeno ocrtava pesimističan i razoren svijet budućnosti, koji je pak samo alegorija i do krajnjih granica dovedena naša sadašnjost.

Ostale naslove autora nađite na: Josip Mlakić

“Kratki roman O zlatu, ljudima i psima u mnogo čemu je ona vrsta knjige kojom je Mlakić stekao reputaciju: oslonjena na tradiciju i na poznate modele u svjetskoj književnosti, sa žanrovskom bojom i scenaristički svedenim dijalozima, ona stvara jedan živopisan alegorijski svijet u kojem se oslikava autorova vizija pomjerene stvarnosti.” - Muharem Bazdulj

“Ova crna vizija zapravo je gorka slika sadašnjosti: logikom alegorije ona oslikava današnji populizam, militarizam, društvenu paranoju i nasilje što se šire svijetom uhvaćenim u zamku različitih oblika krize, ekonomske, ideološke, kulturne, zdravstvene, klimatske itd. Otud se na krajnjim rubovima Mlakićeve alegorije raskriva današnji svijet kao predapokaliptično društveno stanje, a etika pisma nije ništa drugo do vapaj da se u takvom svijetu očuva elementarnost ljudske supstance.” - Enver Kazaz