Nokturni u d-molu

Pripovijetke

Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?
Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.

Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.
Proza se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.

Najdraža WC školjka mi je ona u Krivom putu, na čijoj dasci piše – Život. Popiješ nekoliko piva. Presiječeš ih s pelinom. Počne ti se pišati. Ispričaš se frendovima na slabom mjehuru i odeš se ugodno namjestiti iznad prljave školjke da se isprazniš. Naravno, ne dižeš dasku jer ti se gade bacili na njoj pa eto, počneš pišati po životu. Zdravo, ja sam inspirativna poruka s boce vode koja je glavom zapela u najsmrdljivijem kutku svemira ovog kolodvora. Izbaci sve iz sebe. Dobro je to. Prije nego što sam shvatiš koliko si duboko uronio u carstvo govana, ta te ista WC školjka automatski pošprica i vrati u stvarnost. Zamijenila je tvoju glavu za dupe. Nije previše fulala. Viski na popustu nikad nije bio dobar znak.