Mrtvi mogu plesati TRENUTNO NEDOSTUPNO

Putopisne priče Ilje Strogoffa

"U Hrvatsku sam putovao baš pred Božić. Doma je bio strašan snijeg, a tamo je bilo toplo i mirisalo je na naranče. Odavno mi nije bilo tako lijepo. Sićušna zemlja. Sićušna sredozemna sreća. U Hrvatskoj sam proveo samo dva tjedna i to je bilo dovoljno da zaboravim svoj vlastiti grad.”
Hrvatska je jedno od odredišta što ih kultni ruski pisac Ilja Stogoff (1970) opisuje u knjizi Mrtvi mogu plesati (Mertvye mogut tancevat’, 2005). Tom smjernom katoliku, ali i vatrenom povjesničaru rocka, koji je 2004. bio gost Sajma knjige u Puli, hrvatski su krajevi postali simbol sreće i radosti na depresivnoj pozadini brojnih groblja, piramida i mauzoleja. Putujući, veli, nailazio je samo na ruševine i prašinu, sumorne krajolike bez imena i smisla. A nekad su te hrpe smeća bile centri moći iz kojih su vladari kretali u pokoravanje svijeta. Mistična Ladoga, prijestolnica drevne Rusije, danas izgleda, piše Stogoff, “poput stvrdnutoga hračka”. Tu su još i Karakorum, sjedište strašnog mongolskog vladara Džingis-kana koji je sravnio sa zemljom 862 kineska grada, pa onda Saraj-Berke, mjesto u blizini Astrahana, u kojemu su stolovali kanovi Zlatne Horde, zatim Jakutsk, prijestolnica Sibira, koji je ruskim konkvistadorima bio zanimljiv zbog izdašnog poreza u naturi, potom Venecija, čiji su umjetnici “dizajnirali” mnoge istočnjačke gradove, pa Kijev koji izgleda kao da ga je izmislila otkačena rock-skupina Vopli Vidopljasova…

Vladari današnjeg svijeta ratuju na drugoj bojišnici, oni su zabavljači i (anti)junaci žutog tiska. Jedan od njih, Frédéric Beigbeder bio je gost Iljine televizijske emisije u Sankt Peterburgu, Orhana Pamuka, tursku literarnu ikonu, Stogoff je došao intervjuirati u Istanbul. Beigbeder je, znamo, svoju rusku pustolovinu opisao u novom romanu, a Orhan Pamuk je Ilju ubrzo ponovno sreo uživo, u Puli, međutim nije ga prepoznao…
I što sad, kad je sve mrtvo: civilizacije, gradovi i ljudi? Ima li nade za one koji putuju? Da, veli Stogoff: The Joshua Tree. U2. I Hrvatska, naravno! Treba roditi glazbu iz duha tragedije".

Pisac ili neumorni putnik koji obilazi spomenike ljudske civilizacije, od mističnih starih mjesta do pomodnih novih, za naslov je knjige posudio naziv poznate australske new-age skupine Dead Can Dance. Putujući svijetom, on pokušava naći nešto vječno i čvrsto, ali nalazi samo prah i ruševine. Kroz šesnaest priča vrlo živo i vješto istkao kazivanja o posjećenim prostorima, o onome što je vidio i čuo te što su ta mjesta bila nekada, a što danas jesu. Ukazujući na kulturne vrijednosti prošlosti, ali i na malodušnost suvremenika, autor je opisao neka najznačajnija mjesta iz stare i nove povijesti Ladoge, Kaira, Moskve, Kijeva, Karakkoruma, Saraj-Berke, Sankt Peterburga, Jakutska, Istanbula, Venecije, Londona, Rige, Babilona, Aleksandrije, New Yorka i Rima. Za Hrvatsku autor kaže: "Sićušna zemlja. Sićušna sredozemna sreća."