Metež

Fikcionalizirana sjećanja velikana njemačke književnosti Hansa Magnusa Enzensbergera

Enzensbergerov susret sa samim sobom otprije pola stoljeća. U pustolovinu hvatanja ukoštac s prošlošću upustio se na osnovi dokumenata slučajno pronađenih u potkrovlju svoje kuće, i iz toga je proizašao autobiografski retrospektivni pogled na 1960-e, to "desetljeće meteža".
Godine 1963. je prvi put putovao u Rusiju i neočekivano sudjelovao u posjetu Hruščovljevoj dači u Gagri. Tri godine nakon toga proputovao je SSSR od krajnjeg juga do Sibira i upoznao svoju drugu ženu, Ruskinju, jedan od glavnih likova koji će se provlačiti gustim tkanjem ovog djela. Godine 1968. i 1969. ulazi u fazu političkoga i privatnog meteža. U jeku Vijetnamskog rata seli u SAD zahvaćen turbulencijom Kubanske revolucije. A ni frakcijski sukobi izvanparlamentarne opozicije u Berlinu nisu toliko udaljeni da Enzensberger ne postane akterom i na tome poprištu.

Osvrt na to povijesno razdoblje isprepleten je s, autoru svojstvenim, duhovitim i britkim sučeljavanjem starijega i mlađeg Enzensbergera, živim i polemičnim razgovorom u kojem obojica brane svoje stavove i uvjerenja. U završnom poglavlju "Potom" pisac se oprašta od "političkih i privatnih opsesija 1960-ih godina" te se na završetku knjige, posvećene "nestalima"  posljednji put prisjeća bliskih osoba, posebno, "onih koji su pretrpjeli poraz".