Luđakinja u nama TRENUTNO NEDOSTUPNO

Sjećanja na trenutke i susrete s knjigama - autobiografski eseji

Izvorni španjolski naslov knjige, La loca de la casa, poigrava se pojmovima mašte i ludila iz rečenice svete Terezije Avilske koja doslovno prevedena glasi: "Imaginacija je kućna luđakinja". Montero je efektno  naznačila motivsko-tematsku okosnicu svog romana/eseja/autobiografije - tajnu mašte i umjetničkog stvaranja koje ne razlikuje stvarnost od snova, koje se ne boji posjetiti sve moguće, ali i one nemoguće svjetove. Za autoricu biti piscem znači ostvariti sretan suživot s "mahnitom luđakinjom koja boravi u potkrovlju", čuti njezine glasove, što pisca čini sličnim luđaku.
Sređujući svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pojedinih pisaca (Goethea, Rimbauda, Kiplinga, Zole, Hemingwaya, Capotea, Klemperera, Calvina…) na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala, Montero putuje u dubine svog bića u pripovjednoj igri punoj iznenađenja s namjerom da napiše knjigu eseja o pisanju kao zanimanju, štoviše – opsesivnoj maniji. Rezultat je knjiga poput mađioničareva šešira iz kojeg Rosa Montero izvlači zanimljive i neočekivane banalne događaje, miješajući književnost i život u koktel koji se sastoji od biografija drugih autora i od polufikcionalne autobiografije. Piše preko onoga što su drugi već napisali... potanko opisuje spletove okolnosti u svom životu koji ju stalno iznova potiču na to da sve vrijeme piše.
Djelo je ispripovijedano s velikim entuzijazmom i neusporedivim duhom, te bi se moglo okarakterizirati kao burna priča o ljubavi i spasu u kojoj su glavni protagonisti autorica i njezina mašta. Jer, kako kaže Montero - Da bi se naučilo pisati, mora se mnogo čitati.