Ljubav u doba mržnje

Knjiga Floriana Illiesa mogla bi biti naslovljena i kao Sloboda u doba neslobode. U vremenskom okviru koji omeđuju Velika depresija i početak Drugog svjetskog rata, u tom tjeskobnom i opasnom desetljeću kada se naslućivala, ali se nije mogla zamisliti predstojeća strava, ljudi su se slobodno i strastveno voljeli, patili i čeznuli. Koji ljudi? Bilo bi uzaludno nabrojiti sve velike pisce, slikare, umjetnike i ponekog političara (spomenimo samo Goebbelsa i Staljina) čiji ljubavni i seksualni život Illies opisuje. Rastrgano razdoblje između dva rata – lude dvadesete i psihotične tridesete godine – bilo je doba velikana, epoha talenata. Ljubav u doba mržnje nalikuje na zbirku tračeva, ali sočnih, neodoljivih tračeva – trač nije drugo nego primijenjena fenomenologija – koji svjedoče o snazi ljudske seksualnosti, o toksičnoj muževnosti i hrabrosti ženstva, o tiranskim taštinama, o ljubavnim lažima, o nježnosti ljubavi, ali i njezinoj surovosti, srazu dvaju očaja: onog unutarnjeg, individualnog, i vanjskog, po­litičkog i prijetećeg. Illies dokumentira i tragediju homoseksualaca razdrtih između vlastitih i tuđih predrasuda, slobode i neslobode, epske hrabrosti i opravdanog kukavičluka. Kada se okonča zlatno i razuzdano razdoblje Weimarske Republike i kozmopolitskog Berlina, kada nastupi doba mržnje i neslobode, seksualnost prerasta u individualni bunt, bježi u još uvijek slobodna područja, ili biva ubijena – jer seksualnost je život sâm – u nacističkom logoru. Illiesova priča je o ljudima čiji su stvaralački porivi, a stvaralaštvo je tek emanacija seksualnosti, uspijevali svladati vlastite slabosti, alkohol, drogu, seksualni očaj i, usprkos zastrašujućim okolnostima, ostavili djela bez kojih su nezamislive naša kultura i civilizacija. Pritom su bili i zaljubljeni, ponekad čak i sretno.