Ljubav i smeće

Poluautobiografski roman zabranjenog češkog pisca

Zamijenivši papir i olovku narančastim prslukom smetlara, pripovjedač – zabranjeni češki pisac – privremeno je napustio svoj rad u nastajanju, esej o Kafki  i zamijenio svoje spisateljsko pero za narančasti prsluk praškog čistača. Dok radi, meditira o Čehoslovačkoj, o Kafki, o životu, o umjetnosti i, opsesivno, o svojoj strastvenoj i preljubničkoj ljubavnoj vezi s kiparicom Darijom. Postupno priznaje nemogućnost da bude istovremeno i pošten pisac i iskren ljubavnik, a s tim bolnim otkrićem dolazi trenutak izbora. Čisti ulice socijalističkog Praga sa skupinom drugih izopćenika iz društva: sa starim, neprestano pijanim mornarom, s boležljivim mladićem, s vulgarnom nekadašnjom ljepoticom, s propalim izumiteljem i s bivšim pilotom. Bizarne figure čistača i njihove katkad tragične katkad duhovite priče čine pozadinu njegovih promišljanja o jednom od bitnih problema suvremenog doba: svijet je zatrpan materijalnim i duhovnim otpadom koji je neuništiv, koji se samo nakuplja ili preobražava, ali nikako ne nestaje. A zadah raspadanja toga smeća zarazio je i ljudske odnose. Dok obavlja nepoticajan smetlarski posao, pripovjedač meditira o svojem životu, nesmetano se krećući između sadašnjosti i prošlosti, propituje vlastitu otuđenost koja je zadana njegovim podrijetlom i sudbinom u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća te koja je pojačana s jedne strane dugogodišnjom ljubavnom aferom koja u njemu izaziva mučno kajanje, a s druge fundamentalnim odnosom s umirućim ocem.

Pripovijedanje produbljuje promišljanjima o snazi književnosti, o ljubavi (ponajviše o muško-ženskim odnosima), o slobodi, o poštenju, o politici te o značenju odgovornosti u životu pojedinca. Glavna Klímina preokupacija u ovom poluautobiografskom romanu nije kako pronaći ispunjenje, već kako dati smislen oblik svojem životu, odnosno, riječimaVáclava Havela, “kako živjeti u istini” – bez samoobmanjivanja, izdaja i nanošenja boli drugima.