Kovčeg

Jedini ruski pisac koji će se uvijek čitati

Finske čarape, kožne vozačke rukavice, odijelo s dvostrukim proredom, jakna od umjetnog krzna, kožni oficirski opasač, to su bile stvari koje je Sergej Dovlatov u kovčegu ponio u emigraciju. Mnogo godina poslije taj je kovčeg otkrio piščev sin i tako je gotovo slučajno postao tema i sadržaj ove knjige, a usput i neka ironična verzija žanra priča za laku noć. Dovlatov opisuje kako su te praktički bezvrijedne stvari bile zapravo sve što je stekao za trideset šest godina života u domovini, no svejedno baš ti, smiješni i odavno nepotrebni predmeti, izazivaju u njemu val gotovo prustovskih uspomena, koje su, kako sam autor veli, vjerojatno bile skrivene u naboru tih ubogih krpa i tako postale otponac za priče.

Dovlatov vodi nas u sovjetsku Rusiju 1960-ih, i u svakom poglavlju prepričava jedan sasvim poseban dio svog života. A ovaj pisac se zaista naživio različitih života u SSSR-u: od novinara i vojnika do umjetnika, reketara, pa čak i KGB-ovca... Nije ogorčen i ljutit poput drugih emigrantskih pisaca, barem ne na tipičan način: on je pisac profinjenog crnog humora i dovitljivih minimalističkih opservacija; njegova je nostalgija pomalo komična, kao što je i njegova ironija prožeta ljudskošću. Dovlatov je poštovao i volio Tolstoja, Dostojevskog, Puškina i Gogolja, no njegov jedini pravi uzor bio je Čehov.

Dovlatov nas je prikazao kao intelektualne neradnike, vesele zlosretnike i besmislene erudite. Njegova proza budi slatku nostalgiju, jer je to vrijeme bilo na svoj način komotno: ljudi su imali vremena za šetnje, prijateljstvo, duge filozofske sporove, čitanje i razgovore o literaturi. To je bilo vrijeme slatkog nerada, ali i bolje literature. Dovlatov je doslovno izgorio za književnost. - Valerij Popov

Dovlatov piše kratko, tužno i zabavno. - The Paris Review

Dovlatov je jedini ruski pisac koji će se uvijek čitati. - Josif Brodski