Jezerska voda nikad nije slatka

Nemoguće je ne biti potresen i ponesen ovim romanom izuzetne elegancije i zrelosti

Bježeći od skupoće i ravnodušnosti Rima, na prelijepo jezero Bracciano doseljava se obitelj Antonije, žene ponosne do tvrdoglavosti, koja se sama brine za četvero djece i muža u invalidskim kolicima. Antonia je poštena, ne pristaje na kompromise, vjeruje u opće dobro, tvrdoglavo radi, sakuplja, popravlja i upravlja. Gaia i tri sina ovise o njenoj marljivosti, upornosti i poštenju. No Antonia želi naučiti svoju jedinu kćer da se iznad svega oslanja na samu sebe i da uvijek drži glavu uzdignutu. Gaia je najpametnija u obitelji i neće završiti kao ona, obrazovanje će biti njezin izlaz. I Gaia uči, uči ne žaliti se, čitati rječnike i knjige, braniti se, skakati u mutno i hladno jezero bez trunke straha... Preseljenje omogućuje Gaji da sklopi prva prijateljstva i počne se sama boriti za sebe. No česta zlostavljanja tijekom odrastanja i napeti odnosi s vršnjacima učinili su Gaiju ogorčenom i osvetoljubivom. Agresivnost i bijes vrebaju poput zmije i ne prestaju rasti u njoj – jer kako se boriti za svoje snove kada pripadaš onima koji gotovo da nemaju ništa?  

U godinama 2000-im u kojima se odvija roman velike političke i građanske bitke više ne postoje, računa se samo borba za svoje mjesto pod suncem. Radikalno nepomirljiva, Giulia Caminito progovara o neispunjenim obećanjima “bolje budućnosti” i razočaranju u snove čitave jedne generacije – dirljiv, ljutit, sjajan, izvrnut naglavce bildungsroman.

Ima knjiga do čijeg kraja stigneš sa zadovoljnim osmijehom jer je autor sve obavio kako treba. A tu su i knjige koje osim toga ostavljaju i prazninu jer morate se oprostiti od junaka i njihove boli, njihovih života. Roman Jezerska voda nikad nije slatka jedna je od takvih knjiga. – Der Spiegel