Jarčeva pjesma

Pred očima mladih umjetnika nestaje Petrograd kakvog su poznavalii

Likovi ovog eksperimentalnog romana, mladi pjesnici i intelektualci postrevolucionarnog Sankt Peterburga, dijelom su odrazi stvarnih ruskih pjesnika i filozofa prve polovice 20. stoljeća, a dijelom fiktivni nositelji kulturnog pamćenja, živi svjedoci revolucije koja je aristokratsku Rusiju s kočijama i visokom kulturom preobrazila u sovjetsku zemlju tvornica, elektrifikacije i umjetničke avangarde. Sankt Peterburg je postao Lenjingrad, a svijet u kojem su ovi likovi odrasli i u koji su vjerovali rastopio se pred njihovim očima.

Tu je i znanstvenik Teptjolkin koji noću radi na svojem životnom djelu Hijerarhija smislova, pa Miša Kotikov, skupljač građe o tragično stradalom pjesniku Zaeufratskom, Kostja Rotikov, stručnjak za barok, raskošni i luckasti stil, Marija Petrovna Dalmatova, poremećeni pjesnik Septembar, Nataša Golubec i još neki. Družina je to koja ne može prihvatiti revolucijom i ratom opustošeni Petrograd i sanja o preporodu negdašnjih kulturnih vrijednosti na otoku usred pustoši. Postojeća, banalna stvarnost nedostojna je tako zahtjevnog i plemenitog čina, pa članovi kružoka, suočeni s novom društveno-političkom situacijom, polako odustaju od realizacije ideala helenizma u gradu koji svojim ruševinama podsjeća na stari Rim.
Na kraju se spušta zastor. Predstava je gotova. Nema više. Autor zajedno sa svojim junacima izlazi na scenu i klanja se. Slagari slažu knjigu. Kad su složili pola Jarčeve pjesme, autor sa svojim pravim prijateljima izlazi iz kavane u divnu petrogradsku proljetnu noć koja podiže duše nad Nevom, nad dvorcima i crkvama, u šuštavu noć koja pjeva kao vrt, kao mladost, i leti poput strijele, u noć koja je, kako kaže Vaginov, za njih već proletjela. 

U realnosti nema mjesta za duhovne stvari, pogotovo ne za one iz prošlih vremena. Jedino mjesto na koje se može "presaditi" elitna kultura jest zagrobna sfera, vječnost koju kreira umjetnik. Umjetnost je, kao što tumači Vaginov, borba za drugi svijet, odnosno prebacivanje ljudi iz praznine neposredne stvarnosti u puninu boljeg i dugovječnijeg postojanja. Umjetnost je dakle jarčeva pjesma, što bi u prijevodu značilo – tragedija.