In illo tempore

Roman o ljudskim karakterima, o gradu u vremenu davno nestalom na čije stanovnike, junake, zločince, obične ljude, male i velike, sitničave i grandiozne u svojim postupcima, mogu podsjećati samo ovakve veličanstvene priče

Pripovijeda se da se ne bi zaboravilo, a zapisuje se da bi se nešto otrgnulo nestalnom sjećanju. Što su događaji dalji od nas, to su nejasniji, to je manji broj svjedoka, a priča sama popunjava svoje rupe i nedostatke. Da bi oteo zaboravu jednu veličanstvenu priču, iz nekih sada već davnih, a ipak bliskih vremena, pripovjedač romana u biblijskom nas stilu vraća u najteže godine 20. stoljeća, u vrijeme neposredno prije Drugoga svjetskoga rata, sam rat i poraće, u Vareš, to već mitsko mjesto Željka Ivankovića. Ondje se susreću fra Miroslav Milošević, vareški župnik, i doktor Haim Altarac, apotekar iz Sarajeva koji je svoju radnju otvorio u Varešu, i razvijaju jedno sasvim neočekivano prijateljstvo. Priča o malim velikim ljudima, o razumijevanju i ljudskosti, o ljubavima i patnjama, o zločinima i nepravednim kaznama, o životu jednoga grada i nekoliko pojedinaca sklapa se u nezaboravnu čitateljsku cjelinu, u roman koji ne odgovara na pitanje gdje si bio 1941., već propituje granice humanosti, zlu kob, lojalnost i prijateljevanje.

Bravurozna minijatura, vješto iskovana u majstorskoj radionici Ivankovića, u kojoj se ogleda čitav jedan svijet, cijelo jedno povijesno razdoblje. Roman o ljudskim karakterima, o gradu u vremenu davno nestalom na čije stanovnike, junake, zločince, obične ljude, male i velike, sitničave i grandiozne u svojim postupcima, mogu podsjećati samo ovakve veličanstvene priče.

“U ratu se priče, pokazalo se, brže rađaju, kraće žive i burnije umiru. Dovoljno je da negdje u nekom šumarku nadomak rubnih dijelova grada, tamo iza prvih plastova sijena, iza grobljanske ograde ili uz šumu šušne kakav zec, i već su svi svojim očima vidjeli i svojim ušima čuli opasnost. Oči straha rastu brže i od grude snijega zavaljane nizbrdo. To, dakako, nije značilo da opasnost nije odasvud i vrebala, jer se, nakon dugih mirnih mjeseci, u kojima je Vareš bio rubno mjesto svijeta, mjesto u koje ratovi baš često i olako ne svraćaju, a i zašto bi, kao da im se tu isplati doći i prenoćiti, a kamoli zasjesti u njemu na dulji rok, rat u njega gotovo bešumno i uvukao. Uvukao kao jeza, kao mrak u dječju sobu. Dakle, i taj i takav Vareš jedno je jutro probuđen sa zebnjom, koliko god su njegovi najodgovorniji ljudi to umjeli prikriti.”