Franzov rekvijem

Romansirana biografija o Schubertu

Franz Schubert još uvijek vrlo mlad, tek mu je 31 godina, leži na samrtnoj postelji i sklada Rekvijem, mučen prisjećanjem svoje prošlosti. Ne sklada  još jednu od šestotinjak solo popijevki koje su ga proslavile već posljednje, veličanstveno djelo. Život mu je bio opterećen težinom: bojao se autoritativnog oca, školovanje u internatu nalikovao je zatočeništvu, majka mu je rano umrla, prezirao je učiteljski posao koji je neko vrijeme morao obavljati, u ljubavi nije imao uspjeha, živio je bez doma i u stalnoj neimaštini, manjkalo mu je samopouzdanja i na ljubavnom i na glazbenom planu… Neuspjesi, neimaština, pomanjkanje samopouzdanja - sve to shvaćao je kao poticaj na skladanje jer nemoguće je biti sretan i skladati.
Trenutak istinske sreće Schubert će doživjeti tek u agoniji koja mu donosi priviđenje: okružen svima koje voli i cijeni, čak i nedostižnim uzorom Beethovenom prema kojem je osjećao silno strahopoštovanje, dirigira izvedbom svog Rekvijema i Simfonije. Nakon tog uzleta, međutim, slijedi otrežnjenje: skladatelj ne uspijeva ukrotiti smrt, zatočiti je u glazbu, pa "ona koja kosi i podrugljivo se smije" odnosi pobjedu. "Čuje li barem svu tu ljepotu?"

Roman je dobio nagrade "Claude Fauriel" i "Marianne"