Duga Resa - Ixtlan

Priče o jednom svijetu

Duga Resa, Zagreb, Rovinj, Karlovac, Split: sve su to lokacije u kojima se protagonistica može namjerno izgubiti ili slučajno pronaći zagonetne ostatke razglobljene, precrtane, piramidama prašine zakopane sadašnjosti. Riječ je o psiholokacijama vlastitog i tuđeg pamćenja, o gradovima nastanjenima literarnim sablastima, ali i svim drugim vrstama refleksivnog arhitraga. Literarna vožnja ove autorice podrazumijeva promicanje različitih geografskih lokacija i primicanje njima, kao i vezu s engleskom riječi drive, u smislu nagona. Nagona za nestizanjem ni na kakvo (konačno) odredište. Nagona za putovanjem, pre/okretom, “zaustavljanjem postojeće stvarnosti” (kako autorica veli u naslovnoj priči “Duga Resa – Ixtlan”), geografijom kao biografijom, mjestom kao neiskušanim stanjem uma (stara Durkheimova teza). Nije nam ovdje govoriti samo o sprezi putopisa i autobiografije, već o stvaranju osobitog distopijskog labirinta, negdje između Ostrave, Venecije, Moskve i autoričine dugoreške knjižnice. Knjige su, posve sukladno postmodernističkim poetikama, postojano upotrebljavane i kao Calvinove “mape” ili putokazi za dešifriranje priča, među čijim su ulicama/policama pronađeni i Nabokov i Brodski, ali i kulinarski recepti obiteljske egzilantske ostavštine Lukšićevih kao moravskih doseljenika. Nije nimalo slučajno što je Irena Lukšić odabrala trostruko “dislociranu” profesiju: prevoditeljski rad, znanstvenu zaokupljenost ruskom emigrantskom književnošću, prozno svjetotvorstvo. (…)