Drvo djetinjstva, drvosječa nisam

Nova knjiga Branislava Glumca napisana je virtuozno, s iznimnim osjećajem za jezik, i predstavlja važan odjeljak u bogatom autorskom opusu

Nakon Cjediljke za perfekt Branislav Glumac je svom velikom opusu od gotovo četrdeset naslova dodao još jednu autobio­grafsku knjigu. I dok u Cjediljci piše o svom životu od 1957. do 2010. godine, u knjizi Drvo djetinjstva, drvosječa nisam, Glumac se vraća još dublje u prošlost, u djetinjstvo, u Virovitici koje pratimo od prvih sjećanja sve do autorove 14 godine.

Glumac je očito imao na umu Krležin autobiografski tekst kad je pisao svoj, pa i on svoja razmišljanja prošiva brojnim esejističkim pasažima i razmišljanjima, a u tekst su inkor­porirane, drukčijim fontom, i digresije starog pisca, u koji­ma autor svoj tekst o djetinjstvo kontrapunktira pasažima o starosti, propadanju i približavanju smrti. A taj spoj pisanja o životnim počecima, kad sve se u nama sprema i žudi za životnom trkom s mudrim uvidima i promišljanjima s kraja života, kad sve se je već iskusilo, vidjelo, preživjelo, stvara živ, začudan i često potresan tekst.