Dostojevski

André Gide u seriji se predavanja održanih u pariškom Vieux-Colombieru prihvatio svojevrsne rehabilitacije velikoga ruskog spisatelja pred francuskim i europskim čitateljstvom. Do objavljivanja ove studije godine 1923. Dostojevski je u neruskom svijetu bio smatran "nerazumljivim čudovištem".

Gide na početku daje iscrpan prikaz recepcije ruskog autora, uz podatke o objavljenim prijevodima te osvrt na njihovu (ne)kvalitetu. Najveći dio predavanja sastoji se, potkrijepljen brojnim, ponekad vrlo dugim citatima iz opusa Dostojevskog, od zaranjanja u moralne dubine i interpretiranja mračne strane ljudske prirode koje izviru iz njegovih romana, pri čemu etičke probleme Gide naglašava čestim paradoksima i kontradikcijama, definirajući pritom i vlastite filozofske i etičke pozicije. Povrh tih sadržajnih, svjetonazorskih aspekata u žarištu su predavačeva interesa i formalni, književnotehnički. Gide tumači kako su osnovne ideje Dostojevskog u njegovim djelima izražene kroz likove, pokazujući među ostalim da svoju životnost ne duguju toliko onome što nam je u knjigama pokazano, već ponajprije onome što je ostalo skriveno, prešućeno. Gide uspoređuje Dostojevskog s Rembrandtom i naziva ga "umjetnikom sjene". Naposljetku povezuje sadržajnu i formalnu stranu te u isti mah eksplicitno suprotstavlja i povezuje Dostojevskog umjetnika i Dostojevskog ideologa.

Osim niza predavanja tu je i kratak esej o Braći Karamazovima, prema Gideu najvećem romanu koji je ikad napisan, i analiza korespondencije Dostojevskog čija pisma omogućuju dragocjen uvid u kreativni proces koji je iznjedrio mnoga bezvremena djela.