Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnome

O dosjetkama

Zašto se ne možemo smijati vlastitoj dosjetki? i: Zašto imamo poriv da svoju dosjetku ispričamo drugima? […] O tome govori ova knjiga iz 1905. godine namijenjena širom čitateljstvu o psihoanalizi šale i humora te njihov značaj u svakodnevnom ponašanju. Freud opisuje psihološke procese i tehnike viceva usporedivši ih s procesima i tehnikama sanjarenja i nesvjesnog. Objašnjava dosjetku kao mehanizam katarze za potisnutu negativnu energiju te ulogu dosjetki i viceva u ljudskom svakodnevnom ponašanju.

Smijeh pripada visokozaraznim iskazima psihičkih stanja; nasmijem li drugoga kad mu ispričam dosjetku, zapravo se njegovim smijehom služim kako bih potaknuo vlastiti. Može se primijetiti kako se onaj tko je ispričao dosjetku ozbiljna lica ubrzo pridružuje smijehu drugoga umjerenim smijehom. Izgleda da priopćavanje vlastite dosjetke drugima ispunjava nekoliko svrha: prvo, da dobijem objektivnu potvrdu da je rad dosjetke bio uspješan; drugo, da dopuni moju vlastitu ugodu kad se djelovanje dosjetke na tu drugu osobu odrazi na mene; i treće – kad ponovim dosjetku koja nije moja vlastita – da otklonim svoj gubitak ugode kod dosjetke koja više nije novost.”