Degeneracija srca TRENUTNO NEDOSTUPNO

Potresan roman o istraživanju zločina koji su se događali u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata

Povijesni roman radikalno ponire u neprobavljenu austrijsku prošlost od 1940. do 1955. godine. U Drugom svjetskom ratu Austrija je bila dio Trećeg Reicha i u njoj su osnivani nacistički logori. Priča je ovo o dva logora: nacističkome radno-odgojnom logoru za "asocijalne" i o logoru za Rome koji su bili otvoreni početkom 1940-ih u gornjoaustrijskom selu St. Pantaleonu u blizini Braunaua, rodnoga gradića Adolfa Hitlera. Ondje počinjene zločine, posebice nad Romima, nakon rata i proglašenja austrijske Druge Republike je progutala opća amnezija austrijskog društva.
Laher je podrobno istražio golemu građu zataškanih istražnih izvješća o postupcima nacističke birokracije i užasnim mučenjima logoraša koji su svojim čuvarima bili izloženi na milost i nemilost. Čitatelj nikako ne može ostati distanciran i ovu šokantnu priču – koja meandrira graničnim područjem između literarne fikcije i dogođene (dokumentirane) zbilje – doživjeti isključivo kao povijesno štivo, kao hladnu analizu smrtonosnoga kružnog toka ozakonjene samovolje i životnih okolnosti potpuno obespravljenih žrtava. U najdojmljivijim dijelovima knjige Laher na cinizam svojstven postupcima dužnosnika nacističke stranke, političara, državnih i policijskih službenika, sudaca, liječnika (primjerice, izraz odabran za naslov dijagnoza je uzroka smrti jedne logorašice Ciganke!) odgovara istim sredstvima, ali ne poseže za propagiranjem antifašističkih slogana.

Najčešće nam se obraća u prvome licu množine, no ne želi time prikriveno apelirati na svijest o kolektivnoj odgovornosti, nego prije svega da se i čitatelja uprisutni, kako bi, zahvaćen maticom potresne priče, oćutio dubinsku, blagotvornu katarzu koju je službena Austrija predugo i tvrdokorno odbijala. Ona se poslije rata, naglašava autor, vrlo brzo emocionalno i juridički “prestrojila”, zaogrnuvši se naizgled nepropusnim habitom žrtve. Bilo je, doduše, intelektualaca koji su tu, u to doba “državotvornu” strategiju jasno dijagnosticirali, ali je njihov kritički glas ipak bio preslab. Proces mučnog obračuna s nacifašističkom prošlosti, što su ga početkom 1970-ih inaugurirali Thomas Bernhard, Peter Turrini, Elfriede Jelinek i Alfred Kolleritsch, ali koji je kasnije posustao, ovim se Laherovim romanom ponovno intenzivirao.

Laher je za pisanje romana istražio golemu povijesnu građu i time nastavio niz austrijskih pisaca koji se obračunavaju sa nacističkom prošlošću kao što su: T. Bernhard, E. Jelinek i A. Kolleritsch.