DarkMarket

Kako su hakeri postali nova mafija - duhovito, napeto i uzbudljivo štivo koje se čita poput najboljeg kriminalističkog romana, samo što u ovom slučaju, nažalost, ništa nije izmišljeno

a samo dva desetljeća cyberovisnost dosegnula je riskantnu razinu: složeni i napredni računalni sustavi danas kontroliraju i ključne nacionalne infrastrukture i sve aspekte svakodnevice.

U knjizi "DarkMarket" britanski publicist Misha Glenny istražuje tri glavne prijetnje s kojima se suočavamo u 21. stoljeću: cyberkriminal, odnosno prevare s kreditnim karticama, što je sitan kriminal niskog učinka, ali visokog volumena; cyber industrijsku špijunažu, odnosno korporativnu krađu, krađu poslovnih planova i intelektualnoga vlasništva te cyberrat.

Glenny prati ključne aktere – kriminalce hakere, najčešće nevidljive i inteligentne, policajce, ovisnike i, dakako, žrtve. U potrazi za istinom o novoj globalnoj prijetnji, oni su povezani u jedinstven kontekst politike, ekonomije i povijesti. Nema pouzdanog načina da se utvrde štete koje su cyberprevare nanijele nacionalnim ekonomijama (prema nekim procjenama već su premašile bilijun dolara). Glavna legla cyberkriminala danas se nalaze u Brazilu, Rusiji, Indiji i Kini, dok su u posljednje vrijeme u ekspanziji Turska, Indonezija i Portugal. DarkMarket pokazuje kako su u borbi protiv nove vrste kriminala ponajprije potrebna međunarodna rješenja.

DarkMarket je duhovito, napeto i uzbudljivo štivo koje se čita poput najboljeg kriminalističkog romana, samo što u ovom slučaju, nažalost, ništa nije izmišljeno. Nakon dugogodišnjeg predanog istraživanja, Misha Glenny je vješto uronio u podzemni i dosad još neistražen svijet cybekriminala i tako čitateljima omogućio uvid u fascinantnu i zastrašujuću priču o našoj cyberstvarnosti.

Hakeri su rijetka i posebna ljudska sorta. Njihovi se psihološki i socijalni profili razlikuju od tradicionalnih kriminalaca, ponajprije kad je riječ o kriminalnim poslovnim prilikama na mreži. Shvaćanje njihovih sposobnosti i motiva za upuštanje u pojedine kriminalne ili koje druge djelatnosti uvelike bi koristilo sigurnosnoj industriji ovisnoj o tehničkim rješenjima. U rijetkim prilikama kada organi reda ili privatni sektor uđu u trag hakerima, što dovodi do suđenja i presude, malo se što čini konkretno u vezi s počiniteljima. Umjesto toga kazneno-pravni sustavi u Europi i SAD nastoje im nametnuti duge zatvorske kazne i poslije odslužene kazne ograničiti im pristup računalima. To je velika pogreška, obzirom na njihove osebujne psiho-socijalne profile. Ponajprije, valjalo bi uzeti u obzir njihovu dob: većina se hakera vrlo rano uključuje u nešto što bi se najbolje moglo opisati kao zakonski ambivalentne djelatnosti. Može ih se obrlatiti za protuzakonit rad na mreži i prije nego što im se moralni kompas pristojno razvije te prije nego što su kadri shvatiti implikacije svega što čine. U stvarnom životu često su psihološki osjetljivi, što znači da može biti vrlo kontraproduktivno držati ih iza rešetaka s pravim kriminalcima. Iako imaju nepredvidljiv ego, njihov mozak je često veličine planeta s nenadmašnim razumijevanjem računalne sigurnosti. U svijetu gdje vlada nestašica stručnjaka za računalnu sigurnost i gdje se prijetnje množe, nerazumno je zatvoriti jednu takvu fenomenalnu dragocjenost. To ne znači zalagati se za to da bi hakeri koji su se bavili kriminalomtrebali proći nekažnjeno, nego da je potreba za rehabilitacijom ne samo moralna obveza države nego potencijalno i od znatne praktične vrijednosti.